Mirjana Nova

Poljupci uzdižu i Na kraju za neke umiru. Rastanci…, odlasci, sjećanja… Dubina otiska duše U matrici života Kroz dragost zagrljaja Pulsira I kroz razum srca Stvara se poklon neba, Važan pokus neba. Pokus u čaroliji tvog života. Sloboda tvog izbora Ostaje Kao muzej uspomena.

U mom životu nema slučajnosti. Danas sam nosila ruksak na popravak. Već drugi put od subote. Tada nisu radili, a danas sam uspjela doći u radno vrijeme od 16 – 18 h.  Vrlo lijepo uređena radnja sa zanimljivim detaljima za moj ukus i dušu. Uokvirene poruke važne za život obješene na zidu, pisma Jesenjina pisana rukom ispod stakla na pultu, razne stvari koje simboliziraju uživanje u životu kao ukrasna boca šampanjca postavljena na okruglom staklenom stoliću zajedno sa čašama i posudom za led punom simbola za slavlje života. Gore na policama izložene su nove torbice za žene u svim bojama i veličinama. Odjednom mi pogled padne na letak župe i svetište Sv. Antuna Padovanskog što se nalazio na staklu. To me podsjeti na misao kako bih željela više informacija o predavanjima za parove, što smo za vrijeme ručka slušali suprug i ja u subotu na radio Sljemenu. U tom trenu odostraga iz radnog dijela radnje izađe simpatična gospođa plave kose srednjih godina i svidi mi se na p...

Ti si primjer da se može 13.01.2020. Danas slavim 33 godine staža. Ponijela sam za počastiti fine bombone od tamne čokolade, za sve koga sretnem u školi. Nakon toliko godina poklopio se datum i dan. Ponedjeljak, trinaesti siječanj. Baš sam ponosna što sam od prvog dana tu u Gornjogradskoj gimnaziji. U dvorani za tjelesnu i zdravstvenu kulturu, ni premaloj, ni prevelikoj, baš po mojoj mjeri radim još i sada. Sjećam se kao danas. Imala sam tamnozeleni donji dio trenirke mrkva kroja, kojeg sam sama sašila od tatinog materijala iz željeznice. Gornji dio bio je od frotira roza boje s kapuljačom. Na nogama tenisice bez pola jezika na jednoj. Šest godina stare još sa fakulteta. Nije se tada imalo za novo. Uz malo dijete, muža na odsluženju vojnog roka, bez primanja i na milosti roditelja. Taj dan, prvi dan zaposlenja, mlada krv je uzbuđeno tekla mojim venama. Ni glad ni žeđ nisam osjećala. Glavno da radim mislila sam. Imala sam 4 sata to drugo polugodište svaki dan. Id...

Da li i vi koji živite blizu tramvaja i čujete ga kako se zaustavlja na stanici usred noći, da li se i vi tada osjećate živo i dobro, a vrijeme kao da je stalo. Mene to nekako razveseli, kao da me osvijesti da živim u sadašnjem trenutku, da je baš dobro što sam ovdje i sada. Neko zadovoljstvo u tijelu i duši kao kad sam bila mala i bila sigurna jer tu su mama i tata. Njih sada više nema, no onaj osjećaj sigurnosti kroz bljesak osvještavanja trenutka uz zvuk tramvaja, magičan je. Idem spavati u svoj udoban krevet dok sve drugo vani prolazi mimo njega. Baš je dobro, udobno i toplo. Dok drugi vani rade noćnu smjenu ja se zahvalim na proteklom danu i sve sitnice više nisu male stvari. Kroz misli one dobiju svoj značaj. Lijepo je živjeti u miru iznutra i izvana u ovom gradu.

Bože koja kreativnost Izvire iz tog bića! Ta sitna mala može što god hoće, A često ne želi ništa. Jer lakše je biti buntovnik, Dio istomišljenika i Na mučiti se glupostima Koje nameće društvo i škola. Nekako mi srcu draga Jer vidim i osjećam Da joj fali samo mala podrška Da joj se otvore krila Da uzleti prostranstvom neba Nalazeći svoju sreću i slobodu U ovim vremenima Prelaska na novo Gdje svi pomalo traže Balans u svom životu. U ritmu valcera kreće se Elegantno i prpošno Slobodno po prostoru. Dodaje svoju kreaciju, Otpušta kočnice u umu I uz pomoć prijateljice Otkriva skrivene potencijale U sebi.

Živjeti sa svojim tijelom Osjećati ga S ljubavlju i pažnjom Vrlo je važno. Područje straha i bola Odvaja nas Od istinske biti. Iskrenost i njega Na svakom koraku puta Melem je za tijelo. Srce ratnika Dopušta nam Da se suočimo Sa svojim bolima I ograničenjima, Svojim radostima I mogućnostima. Otvaranje k mudrosti I neustrašivosti Kroz um, srce i tijelo Otvoriti će vrata Koja dodiruju Sva druga bića U svijetu.

Vrijeme nas ovo satire Ujutro hladno, u podne ljeto Predvečer kiša; nije čudno Da se ljudi žale Da im je teško. Ugodim si kako znam i mogu Praktična sam i brzo se prilagodim. Hvala Bogu da imam izbor U ovom bremenitom životu. Birati i odlučiti gdje ću, S kim i kako ga proživjeti. Zahvalna   sam na svim trenucima Proživljenima do sada.

Čovjek može ostat' bez žene I žena bez čovjeka Al' kad ostaneš bez kućnog ljubimca To je patnja do bola. Nema tog nadomjestka u drugima. Noću plačem kad me nitko ne vidi Jer kako drugima objasniti tu duboku tugu. Sve je odjednom teže nego prije I kako naći razlog za ustajanje? Ona je bila razlog za pokret U svako doba dana Jer bila je dar s neba. Sad vrijeme proleti Ni sama ne znam kuda. Ovo je vrijeme žalovanja i otpuštanja. Oblačim žive boje da zavaram druge A najradije bih se zavila u crno. Palim anđeosku svijeću i Čuvam te na oltaru. Netko će reći da sam luda Al' ja znam šta radim. Dio si moga srca i dubine moje duše Ostat' ćeš tamo uvijek i nitko te Zamijeniti neće. Bila si posebna i svi to kažu. Ja sam te takvu prihvatila Jer za drugo nisam znala. Plačem samo noću, Tješim se danju I svakim danom odvajam se od Tvojih stvari. Nemam koga preskakivat' u prolazu. U dvorištu cvijeće ...

Ponedjeljak 22.04.2014. ujutro oko 9 h natočim kavu u šalicu i pokaže se slika anđeoskih krila i kasnije tokom pijenja pretvori se u srce. U 9.46 h idem zapisati u dnevnik zahvalnosti kako sam se snašla netom zaključana na terasi na vjetru bez mobitela i nakon toga (spasio me susjed koji je izlazio iz dvorišta kuće) sjedeći u blagovaoni na suncu za stolom, zapitam se i zapišem – što bi moja duša sada htjela? Sada, bilo bi lijepo kad bi se s nekim prošetala po starom dijelu Zadra i otišla na sladoled i kavu. Samo što sam to zapisala, dođu Igor i Andrea i padne dogovor s njihove strane da idemo upravo tamo. Nazovem muža da vidim u kojoj je fazi jer otišao je s frendom nakud na kavu i kaže za 5 min je natrag. Pričekamo ga i već u 11.11 h pogledam na mob, a mi svi sjedimo na kavi u caffeu Forum, jedemo kolače, pijemo kavu i uživamo u međusobnom razgovoru na suncu. Hvala vam anđeli na tako brzoj manifestaciji želja.

Danas se mnogo čudesnih stvari dogodilo. Što se dan primicao kraju, tako su se čudesne stvari povećavale i sabijale sve više, a moja radost u srcu dosezala sve veće visine. U jednom momentu kroz svijest mi je prošla misao da to mora biti djelo anđela. Samo što sam izašla iz tramvaja i pozdravila se s Anom, prešla cestu, kad na platou između dviju zgrada mali smeđi psić zaleti se na mene i počne skakati na moje noge. Na to mlada žena kaže kako on to inače ne radi. Ja zastanem da ga pomazim. Žena mi kaže da posebno zračim. Kako i ne bi kad se vraćam sa prekrasnog mjesta KCM iz Kulture sNova sa promocije knjige. Sjetim se da me bijeli maltezer svu izljubio, lizao me i sam mi došao u krilo tijekom promocije. Očito danas privlačim pse. U tom trenu sjetim se svoje Loni koja sada puni 14 godina i 3 mjeseca što je velika dob za zlatnu retrivericu. Možda psi osjete da sam tužna zbog Loni pa me tješe. S druge strane uzbuđena sam i sretna jer sam primila svoj paket od 10 ...

Hrabro i odvažno upustili smo se u avanturu na dva kotača Yamahe 700. Do Samobora na kremšnite. Očito imamo puno povjerenja. Ja u njega, on u sebe i mene, ja još u život, sudbinu i anđele. Trebalo je samo isprobati kacigu i malo se voziti oko Jaruna (za prvi put) po meni. Za početak. A onda povećavati kilometre   i vrijeme. No on je rekao da idemo na kremšnite u Samobor. Uh, predaleko je to za mene – viče podsvjest i počne nabrajati sve moguće nevolje uz prikaz slika mogućih nesreća. U isto vrijeme, s nekim dubokim mirom i povjerenjem, uzimam novčanik, gumicu za kosu, papirnate maramice i bočicu vode bez koje nikud ne idem. Smireno pitam što ću obući i pomireno oblačim njegove traperice za motor, svoje bijele tenisice i najtanju majicu. Podne je i vani je 30 stupnjeva. Naglas ponavljam kako se penjem i silazim s motora dok te stvarčice za put uzimam u ruke. Spuštamo se u dvorište, pa u podrumski stan. Tu dobivam jaknu, umetke za koljena, rukavice i bijelu kacig...

Iz kojeg kuta gledati kojeg vuka hraniti oku nevidljivom bolje je prednost dati. Duhom sretan biti osjećat' se dobro biti svoj i puniti baterije blaženstvom. Mnogi što ne znaju što je to svjetlom krijesnice obasjati tamu. Dobro je tako raspoloženje u srcu dići drugima pokazati blagost i hrabrost unutarnjeg bića. Mraku u noći svjetlost nekima biti pogledom i dodirom melem za tijelo i dušu biti. Dobro je tako u duboki mir uroniti sreću dijeliti veselog srca dok paralelno s tim duboku tjelesnu bol mentalno znati eliminirati.

Ti si u meni i ja se ne bojim više. Veselim se svakim danom jer osjećam i znam da nisam sama …više. Iz mene od Tebe riječi teku novim putem za svijet od pamtivijeka što žudi da čuje i vidi, zlatnom zrakom iz oka što viri, čistu ljubav što veže sve nas