Mirjana Nova

DE KO SI SAFETY RESPECT pročitala na zidu bolničke zgrade u izgradnji i odmah sam si to kao poruku prevela: GLE TKO SI SIGURNA SI, SVE ĆE PROĆI PERFEKTNO Legnem u krevet, ugasim TV, stavim slušalice i slušam meditaciju.  Cimer je otišao van  dok sam se presvlačila i raspremala stvari. Kad se vratio, odmah je upalio TV - vijesti. Rekao je kako sam tiha... Vadili mi krv, potpisala papire, mjerili mi tlak koji je bio visok od uzbuđenja i male nervoze pred zahvat na kralježnici. No puno manje nego prvi puta prije dva mjeseca.  Poruku sam dobila. Bit će sve u redu. I bilo je. Manje me boljelo i malo kraće je trajalo. Vratili me u sobu i za par minuta sele me u drugu sobu gdje je ležala  gđa D. Vrlo mila žena, kliknule smo na prvu. Još je iz mog kvarta, tako da ćemo se šetati kad obje dođemo u bolje stanje. Brzo smo se upoznale kroz kratku priču. Dala sam joj moju knjigu Kintsugi života, no ona ju je kupila jer želi podržati moj humanitarni rad.  Jako joj se svidjela ...

    Ti si fertgreda tvrd i elastičan za podnijeti sve težine i potrese   Ti si utočište mojih dobrih i loših emocija   Ti si romantična duša što voli šarene lampice i svjetlost duginih boja   Ti si nakovanj iz prošlih vremena tvrdokorni zastupnik muškog spola   Vitez u oklopu s malteškim križem uvijek spreman na obranu   Ti si vjetar što u trenu mir i spokoj u izazovnu situaciju preokrene   Ti si purger sa sveobuhvatnim znanjem i vještinama istinskog seljaka

  Ja sam djevica na zrnu graška   ja sam mimoza što u zimi svjetlošću i nadom zrači   ja sam sasvim nova Nova na glavi mi lješnjak boja u džep kao venera odjednom stanem   novi okviri naočala drugačiji pogled na svijet mi dali nulta sam tolerancija na glupost nevažne stvari i teške ljude   ja još hodam po jajima sa nekima opraštam sebičnima i neosvještenima otpuštam ih i na distancu stavljam više mi je stalo do odnosa nego tko je u pravu   ja sam manje pokretljiva no više asertivna i jača u glavi smijem se na prazna obećanja dobro vidim unutarnjim okom tko je tko i što mu je u glavi   ja sam vruće željezo što kuje novi život strpljivošću mačke što u rupu gleda   ja sam intuicija i znanje iskustvo protoka života motivacija za druge   ja sam vječnost, sreća, snaga novi probuđeni život za dio svemira koji čeka samo na me   ja sam dar s neba za potrebit...

    Naš odnos   je skladan U njemu pupa novi život kao zumbul kad raste i odjednom procvate iz blijedozelenog češera u ružičasti mirisni snop cvjetića   naš odnos se mijenja kao proljeće kad kiša danima lijeva, da bi potom sunce jače zasjalo otvarajući pupove u cvjetiće što još jučer su ljubovali s bisernim kapima   naš odnos je duboko snažan kao majka zemlja koja uprkos potresima, poplavama svim mogućim neverama dalje obitava naš odnos nosi sva godišnja doba iz prošlog stoljeća i ovog

Osvanuo je novi dan Proljeće je krenulo pravo Vrapci u ljubavnom cvrkutanju Živost probuđenom jasminu daju. Roza boje pupići bubre i polako se otvaraju Na tankim grančicama breskve Dok zumbuli polegli teške roze glave Istegli vratove na nabujalu travu. Zadnja zimska kiša i solika Nastojale ih zatrti neki dan Bijesno uz vjetar pokazujući Tko je još neko vrijeme glavni. Svježim mirisnim zrakom Odzvanjuju ptičji glasovi Slaveći Vesne, Kristijane, Vlaste, Slaveći novodošlo proljeće.

  ugodno je vani priroda proljeće slavi ptice mu pjevaju dok svoje živote organiziraju narcise i poljsko cvijeće, voćni cvjetići svojim mirisom kukce privlače proljeću svrhu daju priroda živi svoj život u ciklusima gdje nema kraja već sve je početak nečega vječnog kruga stvoritelja

  Rodilo se proljeće u nama. Zašto ne bi danas obuli različite čarape, zašto ne bi npr. danas svi bili nasmiješeni, imali topao pogled bez obzira koga ili što gledali. Zašto danas ne bi bili nevini i puni ljubavi kao djeca koja žive u sadašnjem trenutku, vole sve živo i liče jedan na drugog. Zašto danas svi ne bi bili djeca ljubavi, mijenjali svijet kroz radost u drugome. Zašto danas ne bi upalili svoja unutarnja sunca, bili iznutra nalik djeci ljubavi i sunca.

  Koliko sam samo kava popila u ovom danu. Nije čudo kad vani kiša neumorno pada. Sva sreća nikud ne trebam ići, već odmarati, ručak dovršiti i život kroz kreativnost slaviti. Slušati muziku sa radija, udisati miris svježe ubranih zumbula iz vrta, čuti se sa kćeri, suosjećati sa ljudima tragičnog događaja u Sjevernoj Makedoniji. Sava se izlila, zahladilo je i nakon dužeg vremena bez muze, u vladavini mog sabotera, poslušala sam unutarnji glas da samo promatram, osluškujem i ništa ne radim. Drugim riječima da živim OVDJE i SADA. Vrijeme se odjednom rasteglo , jer sada je stalno. Tu sam u limbu vječnosti gdje mi ni tableta protiv boli ne treba.  Ortoza se na sanduku odmara dok s lakoćom u unutarnjem miru nižem stihove, dublje dišem, a srce se odmara sa 49 otkucaja u minuti. Tijelo je mirno iako kasnije želim odvježbati, no svijest je snažna i vodi me. Bog je čuo moj jutrošnji vapaj da se želim osjećati dobro i da me Duh Sveti vodi. Zahvaln...