Koliko sam samo kava popila u ovom danu.
Nije čudo kad vani kiša neumorno pada.
Sva sreća nikud ne trebam ići, već odmarati,
ručak dovršiti i život kroz kreativnost slaviti.
Slušati muziku sa radija, udisati miris svježe ubranih zumbula iz vrta, čuti se sa kćeri,
suosjećati sa ljudima tragičnog događaja u
Sjevernoj Makedoniji.
Sava se izlila, zahladilo je i nakon dužeg vremena
bez muze, u vladavini mog sabotera, poslušala sam
unutarnji glas da samo promatram, osluškujem i
ništa ne radim. Drugim riječima da živim OVDJE i SADA.
Vrijeme se odjednom rasteglo , jer sada je stalno.
Tu sam u limbu vječnosti gdje mi ni tableta protiv boli ne treba.
Ortoza se na sanduku odmara dok s lakoćom u unutarnjem miru nižem stihove, dublje dišem, a srce se odmara sa 49 otkucaja u minuti.
Tijelo je mirno iako kasnije želim odvježbati, no
svijest je snažna i vodi me.
Bog je čuo moj jutrošnji vapaj da se želim osjećati dobro i da me Duh Sveti vodi.
Zahvalna sam na tome i svim blagoslovima ovog dana
koji nema kraja.