U mom životu nema slučajnosti. Danas sam nosila ruksak na
popravak. Već drugi put od subote. Tada nisu radili, a danas sam uspjela doći u
radno vrijeme od 16 – 18 h.
Vrlo lijepo uređena radnja sa zanimljivim detaljima za
moj ukus i dušu. Uokvirene poruke važne za život obješene na zidu, pisma Jesenjina
pisana rukom ispod stakla na pultu, razne stvari koje simboliziraju uživanje u
životu kao ukrasna boca šampanjca postavljena na okruglom staklenom stoliću zajedno sa
čašama i posudom za led punom simbola za slavlje života.
Gore na policama izložene su nove torbice za žene u svim
bojama i veličinama.
Odjednom mi pogled padne na letak župe i svetište Sv.
Antuna Padovanskog što se nalazio na staklu. To me podsjeti na misao kako bih
željela više informacija o predavanjima za parove, što smo za vrijeme ručka
slušali suprug i ja u subotu na radio Sljemenu.
U tom trenu odostraga iz radnog dijela radnje izađe simpatična
gospođa plave kose srednjih godina i svidi mi se na prvu. Pokažem joj ruksak i
kopču koju treba zamijeniti. Ispraznim ga na njen zahtjev, te sjednem i kažem –
šteta što nisam ponijela knjigu. No nastavim pričati kako mi se sviđa kako je
uređena radnja i tada čujem priču kako ljudi sami budu ponukani da nešto u tom
stilu ostave nakon što pročitaju izloženo i da se ugodno osjećaju u tom prostoru.
I sama se tako osjećam, pa osnažena time, pohvalim se da
pišem poeziju, prozu i priče. Gospođa mi odmah ponudi papir i kaže nepišite
nešto. Dok sam sa mobitela tražila koju stvar da prepišem sa bloga, pričale smo
o predavanju sa letka „Kad te Bog izuje iz cipela“ koje će biti u četvrtak u
20h. Sam naslov me privukao i želja mi je to poslušati. Pozovem je da idemo
zajedno ako joj je zgodno.
Dok prepisujem pjesmu, ona kucka i šiva otraga i usput se
upoznajemo kroz razgovor. Išla je u školu u kojoj radim i poznajem sve njene
profesore. Kako se svijet mali i kako smo svi povezani! Kad sam rekla da
predajem tjelesnu i zdravstvenu kulturu, njena najbolja prijateljica Jasna je
moja kolegica iz ekonomske škole. Uz široki osmjeh izrečemo svoja imena. Pružim
joj papir s napisanom pjesmom „Živi sada“, a ona meni ruksak s novom kopčom. Platim
traženi iznos, a ona spretno stavi papir s pjesmom na prazno mjesto ispod
stakla kao da je bilo stvoreno točno za njega.
Ništa nije slučajno u mom životu. Na jednom mjestu
riješila sam više stvari naoko nepovezane jedne s drugom. Popravila ruksak,
saznala za predavanje, osjećala se sretnom prilikom prepisivanja pjesme, te upoznala novu prijateljicu Tanju s kojom dijelim
slične interese. Veselim se novom susretu sa njom.