Hrabro i odvažno upustili smo se u avanturu na dva kotača
Yamahe 700.
Do Samobora na kremšnite. Očito imamo puno povjerenja. Ja
u njega, on u sebe i mene, ja još u život, sudbinu i anđele.
Trebalo je samo isprobati kacigu i malo se voziti oko
Jaruna (za prvi put) po meni. Za početak. A onda povećavati kilometre i vrijeme. No on je rekao da idemo na
kremšnite u Samobor. Uh, predaleko je to za mene – viče podsvjest i počne
nabrajati sve moguće nevolje uz prikaz slika mogućih nesreća.
U isto vrijeme, s nekim dubokim mirom i povjerenjem,
uzimam novčanik, gumicu za kosu, papirnate maramice i bočicu vode bez koje
nikud ne idem. Smireno pitam što ću obući i pomireno oblačim njegove traperice
za motor, svoje bijele tenisice i najtanju majicu.
Podne je i vani je 30 stupnjeva. Naglas ponavljam kako se
penjem i silazim s motora dok te stvarčice za put uzimam u ruke. Spuštamo se u
dvorište, pa u podrumski stan. Tu dobivam jaknu, umetke za koljena, rukavice i
bijelu kacigu s komunikatorom. Sve je moj dragi predvidio. U par minuta
isprobam kacigu, sve gumbiće na njoj i jačinu glasa prilikom razgovora. Malo mi
preglasno, no dragi kaže da pod bukom motora to će biti taman.
I tako, iako pomalo u stresu, mic po mic, evo me na
motoru. Sic udoban, dao ga dragi pretapecirati, kupio naslon, kofere sa strane
i otraga. Mjesta ima k'o u priči. I tako krenemo ispraćat' proljeće odlaskom na
samoborske kremšnite. Avantura počinje…na dva kotača.