Mirjana Nova

Sunčeve zrake malo su jače Baš dobrano griju a prošlo je tri. Zato žmirim i osluškujem. Mirišim lavandu u maslinovom ulju. Tako je fino ko pokošeno sijeno. I u trenu ja sam na livadi. Cijeli dan pored mene prelijeću žuti leptiri, Valjda ih moje ružice i lavande mame. A što kukaca ima! Razne bube i komarci iako je lagano vruće, Zazuje oko mene. Samo limeni krov od šupe u nekom Ritmu pucketa, valjda kako oblak dođe i Sunce sakrije- hladi se pa uzdahne! Tlo je opet žedno i suho, Ustani Mirjana i zalij ga malo, Da ti ružice svojom ljepotom vrate. Hibiskus raširio svoje rozoljubičaste čaše A kruška ispred kuće   zove Uberi me dok ne padnem!

Svaki puta kad pješice Savskom idem Pogled mi zapne iza visoke ograde na br. 14. Na poštanskom sandučiću piše „Mrtvi petak“. Baš fino, danas je petak pa baš da vidim kakav će biti. Ko mrtav, a ko živ. Danas sam sama i ne žurim. Zastanem i pogledam. Iza visoke ograde u debelom hladu puno klupa i stolova. Neka dobra vibra i opušteni žamor me vuče. U trenu ja odlučim, prođem ulaz i par štengi. S lijeve strane za klupama sjede sami mladi. Ja ih pogledom sve obuhvatim i skrenem desno unutra. A tamo svi gledaju u mene. Za šankom malo stariji mladići. I pas što na podu leži. Izaberem stol na desnoj strani. Muzika u jakom ritmu trešti. Kućica to bez plafona, Samo grede iznad mene. U trenu se tip u bijeloj majici stvori pokraj mene I pita jesam li iz policije il istražujem nešto Jer u ruci držim notes i penkalu. Ja se zezam i kažem da sam iz CIA-e I da želim malo istražiti, vidjeti i tu biti. U času ožujsko s okusom bazge stiže...

Velika Gospa Danas je Gospo Tvoj dan I tri tjedna je do mog rođendana. Tek smo sinoć kasno iz Bosiljeva stigli I iako Ti u mislima počast dajem Svejedno kućne poslove veselo obavljam! Stignem ja usput uživati u svemu što radim I sve blagoslivljati. Na svoje prijatelje misliti, a Naročito na svoju dragu baku, Strinu i mamu čija si zaštitnica Cijeli njihov život bila. Ja sam Ti svoje srce poklonila Na Ksaveru prije puno godina Dok sam još djevojčica bila. I od tada pa do današnjeg dana Hvala Ti što me budno čuvaš i pratiš I od svakog zla me braniš!

15.08.2018. 23.h Prošla je godina i petnaest dana od početka mog pisanja. Za mene je nastupila nova epoha na više nivoa. Drugačije sad pišem i promjena je vidljiva. I je se osjećam drukčije- starije, zrelije, iskusnije. Da li sam bolja, pametnija, mudrija, sretnija,…- vjerujem da sve što sam doživjela, proživjela i što doživljavam ostavlja trag kao dio mozaika mog životnog puta i vjerujem da sam iznutra bogatija, smirenija i sretnija. Rekla bih da rastem svakog dana. Zahvalnost i prihvaćanje imaju naglasak svakog dana. Danas je Velika Gospa i na blog ću staviti (kad ću imati internetsku vezu) pjesmu napisanu od prije godinu dana. Danas bih napisala: Pomalo uživam   Smireno prihvaćam sve što mi dolazi   Zahvalna sam na svemu    Nije sve idealno     Al po mojoj je mjeri. Kockica po kockica   Stvara se mozaik mog životnog puta   I kad se osvrnem    Vidim zlatne zvjezdice  ...

13.08.2018. u 22.37. h u Bosiljevu Sjedim ispod trijema i gledam u nebo puno zvijezda. Mrak je. Htjela bih napisati nešto pa palim četiri svijeće. Previše je. Jedna je dovoljna. Svijeća mi kapne po papiru. Neka. Uspomena na ljetnu gorsku ugodnu noć. Kukci su glasni i svakakve zvukove ispuštaju. Noćna buka. U daljini pas laje. Moj u kući spava i glasno diše. Iznad mene tamno nebo i treperenje zvijezda i moje svijeće. U desnom kutu bijeli se Mikina kuća na brdu ispod zvijezda. Iznad nje treperi vijenac od zvijezda. Čudesno! Svakih par minuta prođe neki avion i padne pokoji meteor. Preko neba neka svjetlost stalno treperi. U daljini sijeva i negdje sa zapada nevrijeme se sprema. Na stolu treperi plamen svijeće, a iza mene solarni patuljak također treperi. Izgled noći čaroban, ali buka velika: kukci neki smireno u ritmu uspavljuju, a drugi razbuđuju. Auti na viaduktu glasni. Promet je velik noćni. Zvukovi odasvud pomalo zastrašujući. Čak i kruške počele padati sve...

Volim te kuglo žuta Dok tako viriš, visiš na pola ispod oblaka Zlatiš se i sve oko sebe rumeniš Veličanstveno, neprimjetno spuštaš se. Pratim te širom otvorenih očiju Upijam te na kožu i plućima Volim te sa svakim udisajem svojim I tugujem što odlaziš. Oblacima ispred sebe svoj potpis daješ Tako si divno zlatnonarančasto I nebu poseban štih daješ. Volim te i hoću takvog da te pamtim. Spuštaš se sve više i upola te nema više Sve si crvenije i pospanije i Skrivaš se iza brda. Samo odbljesak i potpis tvoj Na nebu i oblacima ostaje još U crvenoružičastom tonu. Laku noć sunce Tugujem za tobom i Volim te još više.

Vratila sam se sa sela.Tamo nije bilo signala pa ni wifi-ja tako da sam nestala na neko vrijeme. Svaki dan ću po malo stavljati stvari koje sam napisala ranije. Ovo sam napisala u nedjelju 12.08. kad sam imala drage prijatelje u gostima… Guštanje zelene tišine Koja divota dana Minula vrućina nakon nesnosnih tjedana Nedjelja je Došla mi u posjetu prijateljica Snježana U moju zelenu oazu Pa sad nakon što su muževi napravili roštilj Nakon ručka Nas dvije guštamo na suncu Nakon što smo pola sata odrijemale u hladu Mir i tišina I zrikavci su tiši no inače 17h je Upijamo sunce na svaku poru A kosti ga spremaju u zalihu za zimu Baš nam paše punih buša Guštat zelenu tišinu

Slušam šuštanje lišća, ubrzano dahtanje Loni na travi, žvrljanje ptica i povremeno gugutanje golubice iz obližnjeg gnijezda na palmi. Sad se javili i cvrčci. U nedjeljno popodne osluškujem u osami na zadarskoj donjoj terasi u hladu. Kao „čuvam“ Loni dok je vani, a usput dajem prostora sebi i „polovici“ da svatko radi što voli. Volim tu popodnevnu „prirodnu“ tišinu ispunjenu glasanjem okolnih bića i gledam komadić neba, okolno zelenilo i uživam u miru. To je moja današnja meditacija. Neću se vraćati mislima u prošlost. Šta je bilo, bilo je. Na svim poljima…Opraštam, ne zaboravljam, otpuštam i idem dalje… U miru i šuškavoj tišini… Maslinove grane se na vjetru nježno njišu, a debla su tako posebno lijepa, čvrsta, ponegdje čvorasta, ponegdje glatka, kao i život…piše zapis ostavljajući ožiljke – vanjske i unutarnje. Godine se mogu iščitati iz debljine debla. Rekla bih da su stara oko trideset godina. Ta energija tog zelenog pojasa oko kuće sa maslinama,...

Galeb, more i ja, Kamen s potpisom u vodi I prekrasna ideja se rodi. „Dođi u hlad sjesti“ velim, „idemo jesti!“ Jutarnja tišina uz pokoji sneni valić I lagani šum mora… Ljudi se kupaju, brodići plove, A Sveti Mihovil nedaleko Ponosito stoji. Odjednom jedan crveno bijeli I dva siva u niskom letu Omeli sujetu. Al nitko se od njih preplašio nije, Jer prelet je spomen na ´95-tu. Iako mene sjećanje vuče na ´91. Kad su isto iznad mora U niskom letu skoro preko plaže Prijetiti stali avioni jugoslavenski. Evo još tri, ne znam im ime, Al pogled odostraga Kasni za zvukom, Pa vidjeh sliku bijelih krila U daljini kao tri kolibrića fina. Kad evo opet , još tri Točno iznad nas, Nježnim zvukom i debelog trupa Sa šahovnicom na vratu, „školski“ kaže Zoran blago. Sad kroz poseban šum Tri „bumbara“ žuta, Ispred oka zakrečući prođu, Do Ugljana dođu i Vrate se natrag , Da zlu ne treba pogase vatru. Na plavom čistom nebu ...

Piši pjesme i pusti Nek sve ide svojim tokom. Svemir sve vidi i nadgleda I budnim okom te prati. Slobodu ti daje I granice ne postavlja. Samo u nuždi da te zaštiti,   ili da te skrene na pravi put, Neke barijere postavlja u krug. Utire ti put i podcrtava ga da Uzdigneš se na svoju zadanu visinu. Iako se tebi čini da to nije tvoj put, Da je preširok, prevelik i pretežak. To je zbog toga da podigneš pogled I spoznaš svoju sudbinu koja je tu. Ali ti je ne vidiš, jer si ko mali puž Koji ne vidi svoju okolinu, Već zna samo svoj put. Ali i puževim korakom , Kad ti je utaban put, Do vrha se stiže Brzinom munje!

Da sam imala ljubavi prema sebi više Otišla bih od tebe davno, ljubavi. Ti zatvoren, ja pričljiva, oboje brižni, Savjesni i radišni. Ako je išta za pohvaliti, Stvarati smo znali. I iz ničega stvorili smo sve. Bili smo žrtve ponašanja naših roditelja. Našla krpa zakrpu, kako to uvijek biva. Samorazvoj i biti bolji od njih bio nam je cilj. I uspjeli smo kao i cijela naša generacija. Neću opravdavat, al svatko je dao Najviše što je znao i mogao. Tako to valjda mora biti. Rekli bi sudbina, zacrtano davno Odozgora iz duhovnog svijeta. Sada smo na pragu mudrosti, Mislimo da znamo sve. Toleriramo i učimo dalje, Zajedno, a svatko na svojem putu.

O sole mio… O more milo…, Tako si tamno i gusto I držiš me čvrsto. Na zalasku sunca U smiraj dana U zagrljaju tvom plutajuć Disati mogu lako. Dok sunce mi pogled Kroz šarenicu oka upija snažno, Morski mi ioni kroz kožu tkivo hrane. O sunce moje, tvoje zrake kroz Zjenicu oka putuju do amigdale, A ona mozgu prave signale daje. O sole mio… Amigdala puna sveg spektra boja Ravnotežu u tijelu poštovati mora. O more milo… Kroz punu bateriju tvojih iona Plivajuć do zdravlja – postići je moći. Crveno sunce lijevo od ramena Spušta se u plazmu od mora. Sad je plutat dobro u trenu tom I svjedokom smjene dana i noći biti. O more milo,o sole mio! Desnim krajičkom oka Visoko na nebu mjesec namiguje Dok rumeno sunce sneno U morsku postelju umorno pada, Svjedok sam te blješteće moći nagovještaja noći.