Slušam šuštanje lišća, ubrzano dahtanje Loni na travi,
žvrljanje ptica i povremeno gugutanje golubice iz obližnjeg gnijezda na palmi.
Sad se javili i cvrčci. U nedjeljno popodne osluškujem u
osami na zadarskoj donjoj terasi u hladu. Kao „čuvam“ Loni dok je vani, a usput
dajem prostora sebi i „polovici“ da svatko radi što voli.
Volim tu popodnevnu „prirodnu“ tišinu ispunjenu glasanjem
okolnih bića i gledam komadić neba, okolno zelenilo i uživam u miru. To je moja
današnja meditacija. Neću se vraćati mislima u prošlost. Šta je bilo, bilo je. Na
svim poljima…Opraštam, ne zaboravljam, otpuštam i idem dalje…
U miru i šuškavoj tišini…
Maslinove grane se na vjetru nježno njišu, a debla su
tako posebno lijepa, čvrsta, ponegdje čvorasta, ponegdje glatka, kao i život…piše
zapis ostavljajući ožiljke – vanjske i unutarnje.
Godine se mogu iščitati iz debljine debla. Rekla bih da
su stara oko trideset godina.
Ta energija tog zelenog pojasa oko kuće sa maslinama,
trešnjom, šljivom, smokvom, lorberom, hortenzijom i ostalim grmljem i cvijećem
je posebna. Umirujuća, a opet puna neke pozitive, dobrodošlice punog srca. Sve
je cakum-pakum, taman po mjeri. Povrtnjak i voćnjak iza kuće i sve ovo sa
strane. Čisti odraz energije naših dragih domaćina, prije Biljane i prijatelja
Bore.