Svaki puta kad pješice Savskom idem
Pogled mi zapne iza visoke ograde na br. 14.
Na poštanskom sandučiću piše „Mrtvi petak“.
Baš fino, danas je petak pa baš da vidim kakav će biti.
Ko mrtav, a ko živ.
Danas sam sama i ne žurim. Zastanem i pogledam.
Iza visoke ograde u debelom hladu puno klupa i stolova.
Neka dobra vibra i opušteni žamor me vuče.
U trenu ja odlučim, prođem ulaz i par štengi.
S lijeve strane za klupama sjede sami mladi.
Ja ih pogledom sve obuhvatim i skrenem desno unutra.
A tamo svi gledaju u mene.
Za šankom malo stariji mladići.
I pas što na podu leži.
Izaberem stol na desnoj strani.
Muzika u jakom ritmu trešti.
Kućica to bez plafona,
Samo grede iznad mene.
U trenu se tip u bijeloj majici stvori pokraj mene
I pita jesam li iz policije il istražujem nešto
Jer u ruci držim notes i penkalu.
Ja se zezam i kažem da sam iz CIA-e
I da želim malo istražiti, vidjeti i tu biti.
U času ožujsko s okusom bazge stiže.
Krasno, baš mi pasalo osvježenje fino.
Fini neki ljudi, susretljivi i uslužni, pomalo opušteni.
Pas zvonkim glasom gospodara pivu traži.
I dobi ga, ali onu pravu – „Žuju“ u čaši.
U „Mrtvom petku“ na ovaj vrući petak
Novo iskustvo je iza mene.
Polako uz muziku žestoku
Zadovoljno doma krećem s mišlju
Ovdje s frendicama ponovo doći želim.