Mirjana Nova

Kontrola je tama. Aj'mo svi na svjetlost dana… Ona ga je odbacila već kao malo dijete A u odrasloj dobi stvarno do kraja… On više ne komunicira s njom… Zar ne smijem onda ni ja? Kakva igra života Svuda oko nas… Koliko života treba proživjeti Da shvatimo svi Kako ga igrati I što jedni drugima Biti i činiti?

Samo ljubav… I zaostale Rijetke kapljice kiše Što vise u zimsko jutro Kao suze biserne Na grančici breskve Što tvore prozirnu ogrlicu. Samo to Je sada bitno. Taj pogled traži Oči koje vide I prepoznaju čaroliju Običnog trenutka.

Moja ulica je najljepša ulica… U njoj snijeg najdulje ostaje bijel, Na radost djece koja se tu na maloj nizbrdici Cijeli dan sanjkaju i kližu. Tu ne može proći pauk , Pa je uvijek puna parkiranih auti Subotom i nedjeljom kad se na plac ide, A besplatno je. Moja ulica najljepša je ulica… Jer ide u slovo U i moja kuća i još dvije Su od zavoja do zavoja na južnoj strani Uvijek obasjane suncem i okovane Tišinom okolne buke placa. Moja ulica je najljepša ulica, Jer tu cvatu ruže na plotovima i vrtovima Ispred kuća i ne zna se Čija okućnica je ljepša. Moja ulica je najljepša ulica, Jer tu sam provela bezbrižno djetinjstvo Sa vršnjacima i djecom svih generacija Igrajući se lovice, lopova i pandura, Kauboja i indijanaca, Puštajući zmaja trčeći po travi Današnje ulice H. Macanovića Koliko me noge nose skroz gore do potoka. Tu smo jurcali prije škole, poslije škole, Igrali graničara ispred Travančije na livadici, A   d...

                                               21.01.2019.ponedjeljak Putujem na posao, sve je sivo vani… Kažu da je danas najdepresivniji dan u godini. Već drugi tramvaj mijenjam i čini mi se Pošto gužve nema, da brzo do centra stižem. Hladnoća i oblačno nebo traže tijelo Da kapu, šal i rukavice nosi. Al' ono što je važno meni Sunce se na časak pokazalo I otad' u glavi ja ga stalno nosim. Blagi osmijeh mi na licu i sreća u umu Zahvaljujući Zdravku Odorčiću Što primio me kao člana u Kulturu snova Gdje pjesnici se druže i život slave. Puno mu hvala na tome. Sretan meni ovaj najdepresivniji dan u godini!

Naša Zemlja Da li je ikom palo na pamet Da je naša kugla zemaljska živa i prava? Ona stalno nešto mijenja i stvara A ne samo živa bića i ljudi. Iznad nje, oblaci i atmosfera Na njoj, tlo i more U njoj, utroba njena, magma, Zemlja, kamen, šljunak, pijesak, voda. A tek njeni „fiziološki“ aspekti Magnetizam, gravitacija, kristalna rešetka,… Iz nje kad vulkan grune, ona progovara, Samo,   tko čuje? Svi vide kad se rijeke izliju, mora izdignu, A ona tada plače, krvari i viče Al ' je l' je itko čuje, vidi… Svatko sebe tada spašava, A u njoj se sve pretumbava. Ee, Zemljo naša draga, majko naša Što sve što imaš nama daješ. Kroz šume dišeš i nama čisti zrak daješ, Svakom živom biću utočište neko si našla. Surađuješ sa Suncem, Mjesecom, Okolnim planetama i zvijezdama, Nježno se okrećeš, dan i noć nam daješ. Ravnotežu uspostavljaš, ljepotu nudiš I izbore na svakom dijelu sebe Pa tko kako voli nek izvoli. Svojim prir...

Tvoje riječi vise u zraku i mamac su za moje misli. Iz tog polja neograničenih mogućnosti Za neke od njih ja ću se upecati, S nekom od njih ću kliknuti, prepoznati je, Prigrliti u svoj um i nešto od nje napraviti. Polje potencijala je svuda oko mene i zato Vječni duše pomozi sada oko odabira riječi, Bljesni sliku za naslovnicu i vodi moju intuiciju U slijedeći korak. Daj mi hrabrosti da to izvedem do kraja, Da moj san postane stvarnost i da kroz taj put I dalje me vodi ushit i ustrajnost i da svrha Svega toga bude moja velika radost i pomoć Za one koji prepoznaju mogućnosti.                                                                        Hvala Ti na tome!

Tebi što sjajiš jače od sunca Iz penkale dok izlaziš Tebi što sanjkaš se riječima Na uzbrdici emocija Satkanih od snova Tebi što riječi pišu poruke Punije od sata koji otkucava Vrijeme kroz noć ovu Tebi što san sklapa oči U mekoj postelji Od pernatih jastuka Tebi što znaš da nečeg Ima u zvuku melodije Što svira tvojim dahom I razlijeva se u ništavilo Dijela uma što stvara Sve lako Ničeg nema oko tebe Ničeg nema zlato moje Samo sanjaj i spavaj Kroz mekoću ove noći Do svitanja zore Što brzo će doći Tebi što noć odlazi u nepovrat U ovo zimsko doba Ljuljajući se u ritmu otkucaja srca Kroz zvukove svemira Ničeg nema osim tebe Ničeg nema do tople postelje Nas dvoje i čaše vode Što gasi ranu Uzavrelu od bola čežnje Ničeg nema ničeg nema Do nas dvoje stranaca U mekoj postelji Od pernatih jastuka. Ničeg nema unutra Čekam te vani Na stepenicama želja U snovima noći Gdje radost će doći Odvesti me i...

Iza kiše uvijek sunce svane Koliko god se u datom trenutku činilo crno Pa tako i sada sve je jasno… Iako još uokolo tutnje gromovi Oko mene sve se razvedrava. Polsatni odmor uz promišljanje što i kako dalje… Uz finu crnu kavu, štrudlu netom napravljenu, Podršku psa koji me uz nogu cijelo vrijeme prati… Na   jedno uho slušam pjesmu s radia -Sanjaj me noćas… jer možda već sutra u snove Ti uđe ljubav nova…, a na drugo pucketanje vatre Iz peći koja svojim jezikom kaže kad joj treba podstrek U obliku novog drva, a toplinom kazuje kad joj je dosta nalaganja. -Na pola srca još sam njen, a napola umirem Na pola duše još sam njen,… Ljudi prođu ali ljubav ne vide… pjeva Franka. Ja još uvijek u te vjerujem, sve dok nas ima dobro je. U pravom trenu poruka za mene… Čitam znakove, poruke, a sada ih i slušam. I vatra i pjesma točnu poruku mi šalju U ovom mom sadašnjem trenutku u ovoj životnoj situaciji -Tko ne zna sebe dati ničega se neće sjeć...

Danas je novo doba, Učimo „putem“ jedni od drugih, Tehnologijom, internetom, ovisno o Polju zanimanja, raznim radionicama I seminarima. Danas je doba kad se svi pitamo Koliko smo sretni, Da li smo ispunjeni i Koja nam je svrha?! Netko bi rekao da li smo se probudili, Da li smo svjesni sebe, života?! I gdje smo sada mi?!

Padaju bijele kokice s neba, Lete, prhću lijevo, desno, pa padnu. Zalijepe se za prozorsko staklo i Pokažu svoje unikatne haljine na tren. Pa se opet miču dok kližu sve niže, Spajaju se na dnu ili tlu I tvore mokri, kristalno bijeli pokrivač Koji kratko traje. Pogled mi seže u visine i Pratim te sive krpice odozdo i Brojim koliko im treba da padnu. Vidim ih pet, šest metara, Možda deset u visini i gledajući pratim Taj jedinstven let do kraja. Pitam se s koje visine iz oblaka krenu, Petsto metara, dva kilometra? Očito ne znam, ali to je njihov put i Kratki život dok se ne zalijepe i počnu Topiti na prozoru, krovu, tlu. Svaka ima svoju kristalnu strukturu, Veličinu, svoj put, i ne spajaju se U zraku, već slobodno padaju i Sve zajedno tvore bajkovitu sliku Guste čipkaste zavjese Između neba i zemlje, Padajući i stvarajući zvuk tišine, Nježnog šuma leta Sve dok ne poljube tlo Jednim „cmok“.

Snijeg u krpama pada Mokar je, lijepi se i pogled Kroz krovne prozore zatvara. Velika tišina svuda oko mene, Samo zvuk struje svuda se čuje. Novi električni stup za reklame Preko puta zgrade, Kiosk sav u neoreklami, Moj novi frižider isto se čuje. I podmuklo kapanje vode negdje sa krova Kao lupanje po metalu u različitom tempu. A krovište svo novo, tek dvije godine staro. Možda se to čuje sa susjedne zgrade? Protutnji tramvaj lagano i Zvuk fućkaljke prometnog redara Sa Mesničke se javi. Zaustavljam vrijeme u svojoj glavi Dok satovi glasno kazaljke vrte u krug. Prava zima sa snijegom tamo je vani.

Što bi mi bez mobitela danas U ovo novo tehnološko doba? Putem njega doznajemo preko weba I drugih načina oglašavanja Sve nove spoznaje i ideje O novim vremenima koja se Već sada dešavaju u ostacima Ovog starog centraliziranog svijeta. Neki novi ljudi iz svog osobnog iskustva Uče nas na vrlo lak i dostupan način Nekim novim vrijednostima putem interneta. Oni svojim nježnim načinom, a moćnim riječima Dotaknu onu srž u nama koja nas pokreće U neki bolji, slobodniji, humaniji, pouzdaniji Svijet bez straha i manipulacije. Pametnim telefonom i sličnim novim napravicama Mi iz okrilja svog doma jednim klikom vidimo Dragog rođaka i prijatelja preko Skypea sa Drugog kontinenta, pošaljemo mail, poruku i   U sekundi smo povezani   s kim želimo i Volimo komunicirati, kome imamo potrebu Nešto reći. Sve je dostupno ovdje i sada, Samo je bitno znanje. Pametnim telefonom, novim uređajima, Novim tehnologijama i mogućnostima ...

Hvala ti Bože na punini života, Hvala ti što korake moje sigurno vodiš. Hvala ti sunce što me obasjavaš, Hvala ti Loni što još uvijek si sa nama. Hvala ti sudbino što ništa ne moram Već radim sve što želim i hoću. Hvala ti na slobodi i miru što me vodi Hvala ti na zdravlju i tvojoj podržanosti. Hvala ti na namjerama i odlukama koje me vode. Hvala ti na srcima koja me svakodnevno podsjećaju Da je ljubav svuda oko mene i koja mi kazuju Da se dignem gore još više. Hvala ti na sposobnosti i mogućnosti Nalaženja vremena i poniranja u sebe. Hvala ti na svemu što imam i što jesam. Hvala ti na svim ljudima koji su uz mene. Hvala ti na svim dobrim i manje dobrim Stvarima u prošloj godini, jer ispada da sve je Tako trebalo biti i kad rezimiram sve, Sve je to igra života iz vječnosti, zar ne.

Pogledom kroz prozor iza crnog debla kruške Nebo se na zapadu obojalo ružičasto, plavo i crveno Nagovještavajući veličanstven smiraj dana i Mogućnost sutrašnjeg padanja kiše. Bliži se doček Nove godine i Vrijeme mi nikad sporije prolazilo nije. Vani svakih deset sekundi pukne pucanj I odzvanja svojim praskom glasno u noć. Kao da je vrijeme stalo da nam da vremena Da danas u nedjelju kad su skoro svi doma Svatko radi ono što voli, hoće i što ga veseli I razmisli što i kako će dalje. Pišu se novogodišnje odluke i želje, Na svim poljima rezimiraju se rezultati, Svi nade u nešto polažu, Te se u skladu s time pripremaju. Sretna nam svima godina Nova!

Sve je dobro i na mjestu u mom životu Svega imam dovoljno i sve je baš kako treba biti. Sloboda i ljubav prate me svuda, Sigurnost i zdravlje neraskidivi su dio mene. Ljubav i intimnost nježno me vode Kroz strastvenu pustolovinu mog uma. Preko udobnosti do velikog uspjeha I značajne moći diljem svijeta. Mirna rijeka što brda valja sam sada, Čeka me bogatstvo mora uskoro. I sva znanja koja mi donosi, Sretno i sigurno prelit će na veliki ocean. Iz udobnosti svog doma oplovit ću svijet, Probudit ću uspavane duše kroz maštu, mir i ljubav.

Dva tri dana prije ulaska u Novu godinu Listopadna drveća su konačno otpustila lišće. I sada jutrom njihove grane upijaju nježno sunce Dok mraz na sjevernoj strani pokazuje bijele zube. Sve štipka, stišće i na povlačenje unutra vuče. Godina se mirno primiče svom kraju Dok zima nas sve više uvlači u svoj zagrljaj. Silvestrovo nas tjera na pripremu i pokret Za dostojan ulazak u Novu. Zbrajaju se plusevi i gledaju minusi U svemu i na svim područjima života. Želje iz srca pišu se na papir, Energija raste i svi se vesele očekujući Novu još boljom od ove. Umovi planiraju i kreiraju, srca žele da Zajedno učeći zakone života uđu u Novu.

Nula jedan, nula jedan, dva, nula, jedan i devet. Sve skupa za pet, godina na pet. Tri nule,tri jedinice, dvojka i devetka. Ne znam baš o numerologiji, no rekla bih Dok slušam bečki novogodišnji koncert i Gledam prekrasno ružičasto cvijeće, Da će tri stvari ostati na istom nivou, Neće se promijeniti ni za milimetar. Tri stvari će otići malo gore na bolje, Valjda godine, radni staž i visina plaće. Jedna dvojka naznačuje spor i dugotrajan put Na bolje uz puno ulaganja i vremena, A devetka, ljudi moji, iziskuje pravi pljesak Jer nosi u sebi glavni zgoditak, bogat i dugo Željeni ostvareni trenutak na više nivoa. Sve u svemu godina za pet, za prosperitet U svim elementima. Univerzum daje i nudi mogućnosti, a na nama je Da nevidljive niti uzmemo u svoje ruke I stvorimo vidljivu manifestaciju naših želja I izrealiziramo svoje snove. Svatko neka gleda svoje pute i Neka ga vodi unutarnje biće. Harmonija, ravnoteža i obilje je svuda O...