Padaju bijele kokice s neba,
Lete, prhću lijevo, desno, pa padnu.
Zalijepe se za prozorsko staklo i
Pokažu svoje unikatne haljine na tren.
Pa se opet miču dok kližu sve niže,
Spajaju se na dnu ili tlu
I tvore mokri, kristalno bijeli pokrivač
Koji kratko traje.
Pogled mi seže u visine i
Pratim te sive krpice odozdo i
Brojim koliko im treba da padnu.
Vidim ih pet, šest metara,
Možda deset u visini i gledajući pratim
Taj jedinstven let do kraja.
Pitam se s koje visine iz oblaka krenu,
Petsto metara, dva kilometra?
Očito ne znam, ali to je njihov put i
Kratki život dok se ne zalijepe i počnu
Topiti na prozoru, krovu, tlu.
Svaka ima svoju kristalnu strukturu,
Veličinu, svoj put, i ne spajaju se
U zraku, već slobodno padaju i
Sve zajedno tvore bajkovitu sliku
Guste čipkaste zavjese
Između neba i zemlje,
Padajući i stvarajući zvuk tišine,
Nježnog šuma leta
Sve dok ne poljube tlo
Jednim „cmok“.