Tvoje poljupce još nosim
na obrazima između osmjeha
kojeg ne skidam iznutra.
Trenutak zagrljaja
u dodiru vječne pozornice
naših scenarija.
Prsti na rukama poslali su
poruke našim tijelima.
Moji su svirali
samo bijele tipke klavira
kroz veselu melodiju
bočno na tvojim rebrima.
Tvoji su kao na violončelu
prebirali po mom vratu
i zatiljku glave.
Utisnuli smo
emocionalni kod
u podsvijest jedan drugome
za nadolazeće dane,
da se oglasi muzika
i prenesu poruke duše.
U titraju vječnosti
pred cijelim svemirom
na pozornici života
znanoj samo nama.
Poruke će nam stizati
u hodu,
u vidu pjesme, muzike
ili romana.
Piši, samo piši