Huk valova uzburkanog mora
kao ljubavna pjesma u šumi borova
podno planine što odmiče u noć
dok naši koraci putuju na zapad
u purpur što spaja nadu horizonta
i blaženstvo osjećaja
što krili smo ih od sebe oboje.
Isprekidani zvuci melodije
nošeni vjetrom
uplitali su se u slane pramenove kose
i na dodir prstiju, otpuštali bi stihove
samo za nas dvoje.
U žutilu mjeseca
što je prolazio nad morem
pili smo na slamčicu želje
mlade ljetne večeri
u Planckovoj konstanti stvorenoj
samo za nas dvoje.