10.03.2022.
Danas je bio potres u Petrinji.
I danas se ratovalo u Ukrajini.
Danas je sunce sijalo u Zagrebu,
na mahove hladan je vjetar puhao.
Hladni su stanovi u Mariupolju,
žene i djeca su u izbjeglištvu.
Jahači apokalipse su u kasu.
Smrti od pandemije, rata i stresa
se nastavljaju skoro po cijelom svijetu.
Hladne oči gledaju i ne čine ništa,
usta pričaju svoju lažljivu priču.
Čini se da se Zemlja brže okreće,
sve brzo dolazi i prolazi.
Cijeli svijet je kao na dlanu i
sve je tako blizu kao prst do prsta.
Informacije su trenutne u globalu.
Popušta se ventil da kotao ne eksplodira,
ukidaju se mjere da se pažnja skrene
dok se dižu cijene baš svega.
Čovjek se na već isprobanu kušnju stavlja,
dok mu mozak u bekgraundu
na preživljavanju radi.
Podsvjest se lijepim sitnicama hrani,
svijest ide za poslom i hranom.
Želje se stavljaju u planer na kratke staze.
Muzika sa radija je nježnija i smiruje noću,
podiže danju da neutralizira strah i
tjeskobu što se nadvila nad ljude.
Nitko ne zna što nas čeka sutra
osim duše koja svoj život živi
kroz ovo tijelo u sadašnjem trenutku.
Bez obzira na vanjske okolnosti
dobro je dok dišemo.
Bljeskovi sjećanja snažni su ovih dana.
Snažno srce vjeruje u bolje dane.
S druge strane, zar svaki rat mora
trajati najmanje četiri godine?
Hoće li nas spasiti vanzemaljci
kad nema (dovoljno)mudrosti?
Tko bi znao odigrati pravu kartu
da sve spasi?