Tako volim te prijateljice svoje
Ma to su mi i kolegice
pa pored uobičajenih životnih tema
kojih svaka od njih ima
često se dotaknemo trenutaka
našeg studiranja jer se šetamo
blizu Kineziološkog fakulteta i Mladosti.
Kao danas uz jezero i veslačku stazu.
Načele smo temu plivanja jer je neka žena
u odijelu plivala u daljini, i veslanja,
jer smo tu baš u žiži priprema za
svjetsko prvenstvo ovih dana.
Različitih smo generacija.
Ja sam najstarija, onda dvije godine mlađa Snježana,
A Tanja još mlađa godinu od nje.
Sa mladenačkim žarom
prisjećamo se tih divnih crtica
kako je bilo tada i kako smo
vrlo često s pjesmom na usnama
spuštale kanu sa ramena u jezero Jarun.
Sjećamo se svaka svojeg osmerca i
tko je na čelu davao ritam zaveslaja.
U plivanju sjećanja su isto razna.
Od znojenja u vodi tijekom plivanja
na normu i duge pruge,
do muzike tog doba iz Juckeboxa,
finih tost sendviča iz kafića kraj bazena
te brzih odlazaka autom na slijedeće
predavanje na fakultetu.
A tek zeleno obojanih kosa i crvenih očiju
od previše klora u vodi…
Pri sjećanju na te divne dane naše mladosti
u očima nam se zaiskri suza radosti.
Imale smo različite profesore iz nekih predmeta,
različita iskustva, različite prijatelje i kolege.
Kako ništa nije slučajno, mi danas čak blizu stanujemo.
Snješka na Srednjacima, Tanja u Španskom, a ja na Jarunu.
Naše mjesto okupljanja i druženja je kafić restoran Dalmatino.
Tamo često ručamo i jedemo najfinije i
jedinstvene palačinke za naša nepca.
Od mascarponea sa preljevom od šumskog voća.
Tko to može platiti – govorimo dok sjedamo za stol
s pogledom na jezero i mnoštvo labuda, te zelenu travu
i drveće preko puta. Danas je nebo bilo kristalno plavo
sa posebnim bijelim oblacima, a sunce se zrcalilo na
šljokicama
plave Tanjine veste i slalo zrake na sve oko sebe.
Konobarica Ivana donijela nam naručeno jelo i pilo,
a naše opuštanje u tim divnim energijama bliskosti kroz
različite priče,
postalo je ritual koji vrijedi više nego što se izreći može.
Snješka nas pričom uvodi u razne pohode, izlete i
obilaske
svih ljepota zagrebačkih vrtova, perivoja, šuma, okolnih jezera
i raznih mjesta u okolici jer je turistički vodič u duši.
Taj tren dogovaramo termine za odlazak tamo, a ona nam
pokazuje fotografije na Facebooku. Jučer je bila u Botaničkom vrtu i
oduševljeno razgledavala rascvale kamelije sa prijateljicom
Vesnom.
Nakon podijeljenih osobnih priča, vrijeme se promijenilo.
Crni oblaci na zapadu ispustili su svoj sadržaj u
obliku širokih ljestvi
tamo negdje prema Samoboru. Otišle smo iz Dalmatina i
krenule na najfiniju kavu u kvartu. U Teslu.
Tanja nas je odvezla svojim autom, svojim svježe opranim ljepotanom
starim dvadeset godina. Putem smo prvi puta u životu
vidjele registraciju W Pasata sa šest slova Y (Đej). Dok smo
kružile oko auta
skrenuvši sa ceste da fotografiramo tu tablicu i auto,
skandirale smo đej, đej, đej, đej, đej, đej. Onoliko puta koliko ima slova.
Kako smo se samo smijale i uživale. Brzo smo se vratile na
cestu
dok nas nitko u prekršaju vidio nije.
Čim smo skrenule na semaforu lijevo prema zapadu, otvorio nam se pogled na
sunčeve zrake kako probijaju tamno nebo i šire zlatnu svjetlost
između različitih slojeva tamnosivih oblaka.
Gdje je radost, prijateljstvo i zajednička sreća, tamo sunce uvijek sja.
Oslobodilo se jedno mjesto na parkiralištu kafića upravo izlazećeg
crnog auta
sa srebrnom naljepnicom zelene djeteline pored prednjeg
svjetla.
Znak sreće nas je pratio, a sreća se povećavala kad smo
vidjele
da nas čeka jedini slobodan stol sa visokim stolcima koji
je bio najviše
udaljen od ostalih stolova i gostiju. Zbog korone paziti
se na razmak mora.
Kava je bila fenomenalna, a meni je stigla dogo očekivana slikovnica
bivše učenice Zrinke Stipić. Donio ju je njen suprug na povratku iz grada.
Baš mi je to divan dar za Dan knjige i Dan planete
Zemlje.
Ispod naslova Maštovitog putovanja Olivera i Zole, nalazi
se lijepa posveta
-Draga razrednice, hvala što ste vjerovali u mene! Vaša
Zrinka
Punih baterija, zadovoljne i sretne, Tanja, Snješka i ja
zahvalile smo se jedna drugoj na divno provedenom vremenu
i krasnoj energiji, te krenule svojim domovima.
Sat kasnije, sunce je zapečatilo čarobne trenutke za
smiraj dana.
Zacrvenilo je dio neba, zažutilo sve prozore na obližnjoj
zgradi i
dalo nam prostora u svjesnosti ljepote života
za zahvalnost ovog više nego divnog dana.
Hvala vam prijateljice drage na divnim trenucima za sjećanje!