Danas se vrapčić zaletio u staklo prozora dnevnog boravka na
kući. Bio je to znak da mora izaći van. Jutarnje sivilo popustilo je i uz zvuke
podnevnih zvona obližnjih crkvi, bijela svjetlost zasjala je nebom. Još uvijek su
biserne kapljice visjele na grančicama, dok im vjetar nije otkopčao karike i
pustio ih u slobodan pad. Ptice su slobodno letjele u potrazi za hranom.
Znala je da bi bilo dobro napraviti plan. Kuhati sama ili
otići na ručak van. Možda je danas dan kada bi bilo lijepo taj dobar osjećaj
koji joj se širio prsnim košem iznijeti van na ovu svjetlost.
Brzim korakom krenula je prema jezeru. Ugodno s korisnim. Šetnja
i fini ručak u Dalmatinu. Petak je. Srdele s blitvom i krumpirom za početak, dobro bi sjele uz čašu vina. Tako i bi. Putem do tamo, ushit su joj dali
znakovi da nije sama. Anđeli je prate. A gdje su oni, tu su srcolike manifestacije
i pera.
U jezeru nadomak restorana, labudovi su je vidjeli dok se
približavala da ih fotografira. Osjetila je njihovu i svoju glad. Oni su
krenuli prema njoj prelazeći preko debelog konopa na vodi i brzo plivajući do
obale. Ushićeno im je pričala dok je stiskala bijeli krug na mobitelu. Kao psići
mahali su svojim kratkim bijelim repom lijevo-desno, očekujući neki zalogaj. Strpite
se, nešto će biti za vas na povratku, rekla im je glasno i dalje hvatajući
prekrasne prizore mobitelom. Okrenula se i spremila mobitel u džep od jakne, te
penjući se prema stazi, stavila masku na lice da slobodno može ući u restoran.
Gosti koji su sjedili nisu imali maske jer su pili vino, no
konobar je nosio crnu masku. Sve po propisu zbog ove pandemije covidom-19. Na
ulazu je dezinficirala ruke. Sjela je na dovoljnoj udaljenosti od prisutnih
gostiju gledajući prema jezeru kroz staklenu stijenu. Skinula je jaknu, a nakon
narudžbe jela, i masku. Uskoro je stigla čaša bijelog vina na stalku. Zahvalila
se konobaru, podigla čašu i sebi u bradu izgovorila: Živjela i sretna bila!
U ljubavi s
ljubavlju
S puno
obilja
Uživati znala!