18.09.2020. – 2.50h
Upravo sam se probudila iz sna. 2 sata i 45 min je u noći. K'o vurica se budim svaku noć oko tog doba, plus-minus nekoliko minuta. Prekid iscjeljujućeg sna. A san je bio sljedeći:
Idem, hodam ili vozim se, nije bitno, prašnjavom makadamskom cestom od Bosiljeva prema Generalskom stolu. Odjednom, nakon 6,5 km s osjećajem prašine u grlu, stanem, jer je na putu četvrtasti sivi kamen zbog kojeg ne mogu dalje. Stvorim se do njega i telepatski čujem glas koji govori da je to dio „oltara“ i da mu nije mjesto tu, već da treba biti lijevo, niže, uz rijeku Dobru.
Odjednom se stvorim u unutarnjem malom bazenu u Lešću.
Dok me ugodna voda od 33 stupnja Celzijusa miluje po tijelu, gledam u mali
oltar-okvir poviše ruba bazena na nasuprotnoj strani njegovog ulaza.
Gledaju me dva rozokrem velika kamena čudnovatog izgleda, poput nekih spodoba , a iza njih se nalazi u istoj veličini kip Majke Božje, kip Blažene Djevice Marije. U rukama su joj dvije krunice koje sežu do podnožja njenih nogu. Preko ruku joj je prebačena stvarna krunica, a ispred nje je mali bijeli ovalni kamen na kojem stoji naslonjen sićušni anđeo. S desne strane lijevog kamena je mala, u četvrtastom okviru, plastična kićasta figurica Majke Božje.
U tom trenu se napola budna ustanem iz kreveta i krenem prema kupaonici gledajući samo na jedno oko, dok mi je drugo bilo čvrsto stisnuto. Nakon par koraka shvatim da je u stvarnosti baš takav oltarić-hram u Lešću. Iako nigdje nisam o tome ništa pročitala, mislim da su ga ljudi spontano napravili zbog ljekovitog sastava vode. Vjerujem da su mnogi iscijelili svoje boljke i tegobe pa je spontano tamo nastao takav mali hram u znak zahvalnosti. Sama sam u nekoliko navrata osjetila moć te zdrave vode jer mi je iscijelila akutni išijas, upalu živca u nozi i bol u vratu, ramenima i između lopatica.
Odlučim da ću kupiti malu figuricu anđela i odnijeti ga
slijedeći put tamo. Pitati ću gđu Ružu s recepcije, možda ona zna nešto više o
nastanku tog hrama.
Idućeg puta, bila je lijepa topla rujanska nedjelja i svi su se kupali u vanjskim bazenima. Ja sam ušla u unutarnji i bila jedina tamo. Odmotala sam svoju figuricu bijelog anđela iz mekane podeblje salvete. Dok sam se spuštala stepenicama u toplu vodu, pazila sam da mi ne ispadne iz šake. Zaplivala sam prsno i odmah se okrenula na leđa. Izvodeći škarice nogama, brzo sam stigla do kraja tog malog bazena, do široke mlaznice za masažu u visini vrata. Dok me voda u valovima masirala, digla sam desnu ruku i nježno ga stavila ispred velikog, meni desnog kamena. Lijepo se uklopio i malo osvježio, osvijetlio taj dio skrivenog oltara.
Ja sam još sat vremena uživala u blagodati ljekovite vode, puno manjih mlaznica sa strane bazena, ovom jačom ispred oltara i u društvu anđela. Sve boli od prethodnog dana, od poslova po imanju, nestale su u tih sat vremena.
S osjećajem zahvalnosti i sreće prošla sam pored recepcije na izlasku, no gospođe Ruže nije bilo taj čas tamo. Pitati ću je sljedeći put.
Sljedećeg puta nije bilo. Prošlu nedjelju na vratima
hotela Lešće dočekao me natpis „Lešće d.o.o. više ne radi. Hvala na
razumijevanju.“ Išla sam pogledati kroz prozor da vidim situaciju s bazenom. Bio
je prazan, bez vode. Crne rupe na dnu i mlaznice uokolo bazena tvorile su
prividnu rešetku na bijelim pločicama. Pogled mi je zastao na mom anđelu koji
je još uvijek bio tamo. Njegova bjelina je uljepšavala taj kutak, no nije mogla
ublažiti tugu koju sam osjećala u prsima. U obližnjem kafiću saznala sam da je
vlasnik umro.
