Mirjana Nova

Miris budnosti Slobode Boja predivne energije Pulsira ispred pogleda Otvorenog za Nadahnuće U zjenici oka Srce mi biva Te se ono svuda Otkriva Dok radost mi u duši Sniva Ljubav kroz um Sve obavija

Opraštam ocu, stricu jednom i drugom, mužu, Bratu, ujaku, bratićima, svećeniku, prijateljima… Opraštam svom muškom rodu Ni sama ne znam kako… Otpuštam sve povrede Fizičke, emocionalne, psihičke, Financijske… Nek' ih vjetar odnese u svemir. Nek' mi propuše mišiće i kosti Da mi ni zrno zamjeranja ne ostane Kroz sjećanja što bole, Sijeku i komadaju tkiva. Sve opraštam i otpuštam Ne trebaju mi povrede više. Tijelo i um traže slobodu Dosta je bilo svakakvih boli. Vjetar od sad' prihvaćam Neka me grli, kosu mrsi Ljubavlju obavije, ponese me Kad zapnem kroz sjećanja ružna, Očisti me straha Što nanijeli su mi ga Odrasli mladi i stari muški. Opraštam im namjerne i nenamjerne Riječi, geste i djela prema meni. Otresam to sve sa sebe, Povezujem um sa srcem i Čista, iscijeljena idem dalje… Jednog' dana zavoljeti ću Taj ranjeni dio sebe. Kad oprostim svom muškom rodu Tada će i oni novim načinom Volj...

Duboko udahnem Mirom se prožmem Valom lakoće se preplavim Uđem u sebe Sreću kao šešir na glavu stavim I krenem… Koracima majčicu Zemlju ljubim Osmjehom nježno sunce volim Srećom se zaogrnem I sve otpustim… Ne razmišljam što je bilo i što će biti U trenutku sreće taj osjet osvijestim Uživam i bivam… Miris ljeta uhom osluškujem Svježinu jutra tijelom upijam Svim čulima ljepotu života Ponovo osjećam Kao da sam se netom rodila Mislima i umom U dobre namjere vjerujem Trenutak sreće Kroz želju U budućnost provlačim I zahvalno novih sedam navika Svakodnevno stvaram Kroz potvrdu srca Novog trenutka sreće  

Sreću ti ne može nitko darovati Nju je najljepše sam iz duše stvarati I drugima je mjerom svoga srca poklanjati. Tada je sreća sretna s tobom. Ti s njom ideš i ona s tobom, Hodate zajedno kao svileni šal S vjetrom blagim oko vrata. Taj vjetrić tada nosi, zanosi, Općinjava i odnosi sve što treba Da sreća i ti živite tu i sada U promjeni koju slijedi trenutak sada. I hvatate se smijući; ona čas naprijed Ti čas natrag, mijenjate mjesta Veselo i zaigrano kao mala djeca. A život to osjeti, ćuti i samo stazu ti podastre Bolju nego što u umu i snu se začne. Sve je lako i sunce se smije sreći, Sreća uzvraća suncu, Ti ih lakoćom oboje ljubiš. Sretan veselo plešeš stazom sretne duše U promjeni novoj što mjera je tvoga uma i srca.

Tvoja ruka neće više Milovati kosu moju A i nikad nije Možda si se samo Koji puta poigrao njome. U svetom prostoru Moje žalosne vrbe Ponovio si danas i objasnio Da si ko'  tvoj stari – prisutan Što meni danas nikako dovoljno nije. Đak koji samo sjedi na satu Ništa ne prati, ne piše i ne radi, Ima jedan, ne prolazi razred Jedini moj dragi. U pet zadnjih godina Dovoljno je bilo vremena za popravak. Promijenio se nisi; zato Ispadaš sa moje životne staze Na kojoj ionako više nisi. Želim samo biti sretna i Živjeti u miru. Drugo sve ionako radim sama. Oslonac i podršku, zagrljaj i utjehu Zamijenili su osuda i prigovor. Mrvice ljubavi nisu mi više dovoljne dragi. Odrasti već jednom i spoznaj Što su žene današnjih dana. Žrtva više ne želim biti, A niti tvoja mama.

  Kako da to kažem da ne zvuči ludo Bolujem za oboje, za tebe divni grade i za sebe. Svi stihovi o ljubavi za tebe već su davno napisani, No ja te volim i vjerujem u nas oboje hrabro i snažno.   Obnovit' ćemo se, regenerirati i nove zrake sunca upijati. Svakim danom sve je mrvicu bolje i novi sjaj Samo će odjednom zasjat' i ostaviti neizbrisiv trag Na radost i čuđenje mnogih.   Tajne mladosti nove obasjat' će gostoprimstvom, Ljubaznošću, novim starim identitetom nove građane I turiste voljeni moj grade. Lijepo te je vidjeti srećom obasjanog, Suncem i čistom kišom okupanog, Još je ljepše sretnom se u tebi osjećati.   Lijepo je novo ruho grada promatrati, U njemu uživati, delicije isprobavati, Kulturom se hraniti, sportom baterije puniti, Diviti se, diviti svakom stoljetnom kamenu, Prirodi, ljudima dobrim i nebu zahvaljivati.   Mjesečevu svjetlost i zvijezde noću Tornjevima i zjenicama dodirivati i Novim putevi...

  Napukla po osjetilima, pukla po živcima, Pucam po šavovima Bolujem po tijelu do neizdrživosti. Borila sam se sa strahom od potresa Dok nisam shvatila da Bojim se smrti i rastanka Sa svojim životom.   Grad je popucao, poljuljale su se građevine, Zatresli temelji, srušili tornjevi, dimnjaci, Krovovi, kupole, stropovi i zidovi; Grede se raskolile i puno štete se U 37 sekundi stvorilo.   Sad vidam rane, liječim tijelo u nekim Čudnim okolnostima, bez prave medicinske skrbi Jer nema doktorice. Otišla u mirovinu, Zamjena otišla na specijalizaciju. Nitko se ne javlja i sve rješavam privatno. Nakon šest tjedana teških muka i pod lijekovima Dolazim k sebi i znam što mi treba.   Grad se isto obnavlja, nešto iz grada i fondova Privatne kuće i stanovi većinom iz vlastitog džepa. Nešto se dalo za građevinski materijal za teške slučajeve, Neki su dobili najamninu za stanove. Svugdje pomalo bar neka pomoć i podrška.   ...

  Neke stvari sama odraditi moram Teško je krenuti i napraviti prvi korak. Strah udara u živce, mišiće i kosti Boli do srži i jamu mi kopa.   Iz života ovakvog maknuti se želim Crna tama put mi zaposjela Vratiti svjetlost na svoj put Načinom drugim hoću uz pomoć ljudi.   Lijep je ovaj život na Zemlji iako Bolom popločen, trnjem posipan put Do rasta duha i snage je svaki puta.   Žalosna vrba na putu mom se našla Prekrasnom zelenom kosom hlad mi poklanja. Grlim je, naslanjam se i licem dodirujem, Bolno tijelo, dušu i suze poklanjam joj.   Ljepotu života iz njenog oslonca i zagrljaja Svaki dan kroz kratak susret pomalo vraćam. Sve je tako drugačije i čudno. I potok ovdje mirnije teče. Znam da vrba tu je zbog mene.   Zahvaljujem joj a usput Mnogima oprost mišlju i rječju udjeljujem. Otpuštam ga i prepuštam se toku Nečem novom, boljem.   Izgubljena svjetlosti Vraćam ti se opet. Vrati se na ...

  Anđeli odlaze u nebo Ja želim ostati još na Zemlji. Svakakve nedaće oko mene I u meni desile su se U zadnje vrijeme I ne samo meni; svima, Svakome na svoj način.   Svatko se nosi s time Kako zna i može. Moji prijatelji, zemaljski anđeli Svojim riječima hrabrili su me, Podršku mi dali da me trebaju još. To ohrabrenje dalo mi je snagu Da se zauzmem za sebe   Povratim u normalu i nastavim dalje. Strah i tjeskobu, težinu i bol Zamijenila je hrabrost i volja. Par dana pripomogle su i Tablete dok sam bila na dnu. Samo mala usporenost I povišeni krvni tlak ostali su Kao uspomene i kao znak Na ova huda vremena za sve nas.   Sada pazim na sebe, svoje misli, Tijelo i duh Dok nastavljam životni krug. Već pola godine spremam iznenađenje Koje će pozitivno utjecati na mnoge. Nedavno sam donijela odluku Da ću ga realizirati bez obzira Na koronu i potres. Moja čarolija dotaći će mnoge!

  Ne znam više tko sam Ni kuda idem u ovom trenu Ti stih si što postelju mu pravim Kroz rimu da te negdje stavim   Ljubavnim pjesmama rok je prošo' Bol me probija i kroz stih Što čvrsto spava sa tobom Bol me boli jer živjeti Više ovako ne mogu    Bježim na puteljke livade Zelenom travom i zemljom Tijelo bolno da uzemljim i Mir u srcu da nađem   Mirnom prozirnom vodom potoka Dušu da umirim, misli saberem Neki plan u glavi da napravim Dok miris lipe nedjeljno jutro slavi   Biseri rose sneno pozdravljaju sunce Svi se bude i nekamo žure Samo ja se pitam kuda, kako i što ću Voda u sitnim brzacima potokom teče Bicikli i auti jure, avioni nebo križaju i Debeli trag za sobom ostavljaju   Bolom svojim tijelo vrišti i govori Ne želim više živjeti tako Sve buja životom oko mene Moram naći novi život za sebe.