Neki dan je zatutnjilo,
Drmalo i treslo
Desetak sekundi.
Uhvatio nas na
Spavanju
Nespremne
Gospodin potres.
Lijevom rukom
Grčevito sam uhvatila
Muža za nadlakticu i
Probudila ga.
Dok nas je bacalo
Naprijed natrag
Sjedeći u krevetu,
Digla sam desnu
Ruku u zrak
Gledajući kroz
Krovne prozore
Moleći nebo
Da je dosta sad
Neka prestane…
Iz napuknutih zidova
Letio je pijesak,
Lomili se komadići žbuke
Stvarajući dimnu zavjesu.
U času
Čula se tutnjava,
Zvuk kamena koji se lomi,
Praskovi stakla, šalica.
Udarci svih mogućih stvari
Koje su nastavile
Ples po podu
Nakon kratkog leta
U slobodnom padu.
Deset sekundi
Kao deset minuta.
Vid je preuzeo vodstvo,
Sluh je potisnuo zvuk
U drugi plan.
U zraku se osjetio
Miris žbuke,
Miris zemlje iz
Razbijenih tegli cvijeća,
Miris octa prolivenog
Iz boce.
Falilo je zraka,
Srce je lupalo
Kao na maratonskoj trci.
U prsnom košu
Tinjala je bomba…
Prvo sam zvala kći
I natočila si vodu
Koju sam svako malo
Pila
Da se smirim.
Pogled kroz prozor
Otkrio mi da je pao
Dio desnog tornja katedrale,
No krov moje škole
Crvenio se cijelom
Južnom stranom.
Hvala Bogu
Čitava je, pomislim.
Upalimo radio, TV,
Obučemo se.
Perem zube,
Umivam se.
Ocat smrdi i
Moram to počistiti.
Imamo vode, struje, plina.
I popucane zidove.
Objavim to na FB.
Objavim to na FB.
Sreća u nesreći
Barem smo živi.