Darovi u jednom danu

04.03.2020.

Ovih dana doživljavam tako lijepe trenutke da mi bližnji kažu kako zračim, da imam energiju na dvjesto.

Jučer sam se cijeli dan osjećala sretno, zahvalno na jutarnjem suncu, na svemu što jesam i imam. Postavila sam si mali zadatak u umu. Pored svih obveza koje život nosi, osjećati se dobro, osvijestiti sadašnji trenutak i učiniti ga još boljim. I tako je počela igra…

Ubrzo je došao prvi test u obliku telefonskog razgovora. Osoba sa druge strane spustila mi je nakratko raspoloženje. Malo se je igrala egom i moći uzdižući sebe. Dala sam joj podršku i nisam se uplela u mrežu usporedbe. Znam da svatko ima svoj put. No, ipak me ogrebao osjećaj lagane neugode. Htjela sam ga se riješiti. Nije išlo lako niti brzo, no prolazilo je. Samo sam se cijelo vrijeme pitala koji je dar za mene u ovoj situaciji.

Sjela sam za laptop. Malo sam bila na Facebooku.Čestitala sam ljudima na njihovim postignućima. Zatim sam otišla na svoj blog. Odgovor na moje pitanje stigao je stvarno brzo. 330 pregleda bilo je do tada samo u Švedskoj. Gledam u čudu i prođem svu statistiku unatrag za tjedan dana i za danas. Pogledam koje pjesme su čitane i raspoloženje mi se popravi taj čas. Sretna sam i zahvalim se. Idem se spremati na posao pjevušeći pjesmu sa radija i pomalo plešući na nju. Večeras još idem na koncert sa prijateljicama u Lisinski i tome se jako veselim. Odlučim obući crnu haljinu, lijepo se našminkati i srediti frizuru. U dobrom raspoloženju, uzmem dovoljno vremena da to sve stignem napraviti prije odlaska iz stana.

Opet u sebi ponavljam – Kao dar za… i osvijestim da sam upravo dobila prekrasan dar. Veliki broj pregleda na blogu. To mi se dogodilo samo jednom prošle godine kada je bilo humanitarno snimanje za kalendar pod nazivom Love Emma. Napisala sam osvrt na to i stavila nekoliko lijepih fotografija na blog. Prijateljica Zrinka koja je sve to osmislila, tada je podijelila svim svojim kontaktima link moga bloga. Preko četiristo ljudi je to vidjelo u kratkom vremenu, a brojka je taj tjedan samo rasla.

Lijepo sređena i zadovoljna, izlazim iz stana i krećem na ručak na svoje omiljeno mjesto na Cvjetnom. Naručila sam ono što mi se na oko svidjelo, a srce željelo. Piletinu u umaku sa šparogama, rižu i zelje crveno i bijelo na salatu. Uživala sam u tom okusu. Još bolje raspoložena nakon ručka krenula sam prema van. Pogledala sam na sat. Ostalo mi je četrdeset minuta  do posla. Pomislim kako imam puno vremena. Ispred jednog dućana gdje sam nedavno kupovala, sretnem vedru djelatnicu koja me pozove unutra, raspitujući se kako sam. Odgovorim -odlično, a ona – vidim. Imam nešto za vas kad ste već kupili naše proizvode. Izvadi iz ladice listić koji mi pruži. Na njemu je pisalo 75 % popusta na tretman. Još jedan dar sam dobila. Što li će do kraja dana biti pitam se sa smiješkom na licu.

Sjedim s prijateljicom Robertom i njenim kolegicama u polupraznoj velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Po posjećenosti se vidi da su ljudi oprezni zbog korona virusa koji se počeo širiti Zemljom. Koncert je bio ugodan slušajući francuske šansone u izvedbi puhačkog orkestra Hrvatske vojske, te dvije solistice koje su nas svojim glasom i stasom navele na uživanje u tom kratkom periodu. Dar opuštanja za sve nas. Na rastanku prijateljica mi je u ruke dala punu vreću njenog nakita da joj pomognem u promociji, a meni poklonila ogrlicu u prekrasnoj žutoj boji.
Bio je to zadnji opušteni dan sa osvještenim osjećanjem kako mi je još uvijek jako dobro.

04.04.2020.   

Kao „Dar za mene“ se nastavlja, kao i dualnost života svaki dan. Ako krenem od današnjeg dana, danas mi je „težak“ dan. Umorna sam od svega izvana do unutra. Od virusa i izolacije, brige oko oštećenog stana nakon potresa, do toga što kuhati. Danas bi bio 89-ti rođendan mom pokojnom tati. Uvijek se sjetimo rođendana, smrtnih dana, godišnjica i tada nas pomalo obuzme sjeta. Sva sreća subota je. Nema nastave na daljinu. Osjećam da mi treba odmor od svega. Od ljudi sa društvenih mreža, strepnje, vijesti…Fali mi tišina, pisanje, čitanje knjiga koje ja želim, kretanje po vani. No dobro, uz sav taj osjećaj da mi je dosta svega i što sam planirala puno toga napraviti, uspjela sam samo neplanirano ispeći štrudle od jabuka i bučnicu slanu i slatku. To je ispalo jako dobro i pravi dar za mene u ovom vjetrovitom sunčanom danu (ne podnosim vjetar).

Nakon finog ručka, uz čašu bijelog vina i još tople bučnice uživala sam u milovanju svjetlosti spuštajućeg sunca kraj otvorenog prozora blagovaone. Tijelo se konačno opustilo, a um umirio od novih vijesti. Odlučila sam da večeras pišem za dušu i odmah mi je bolje. Imam još nešto za prepisati, no to može pričekati.

U ovom danu, sam dan je bio dar za mene. Mali odmak od svakodnevice uz osjećaj da ne moram ništa, već ono što želim, dovoljno je da se nađe vremena za uroniti u sebe, u7 tišinu i duboki mir. Tada sve brzo dođe na svoje. Poteče volja, energija i stvori se ideja. Iznutra kuca zahvalnost i sitnice postanu velike stvari. Pogled na pun protvan zlatnosmeđih kora štrudli u trenu kroz vene protjera mrvicu sreće i ponosa.

Zadovoljstvo rada vlasitih ruku penje se od nožnog članka kao elastična nit oko lista, preko butine do tijela. Kad usta kušaju tu finu hrskavu zlatnu koricu, a punoća okusa nadjeva miluje nepce i sve pupoljke koji dalje prenose užitak nečeg tako skromnog, a u tom momentu moćnog. Moć preobražaja. Stanje kada je sadašnji trenutak tako dobar da poništava sve strepnje, strahovanja, nesigurnosti u nešto što još uvijek traje. Tako je dobro da svaka stanica tijela pjeva, vibrira zahvalnošću i mirom na koji se nadograđuje sreća, zadovoljstvo i ljubav. To zadovoljstvo prelijeva se na sve minute, na sve što dalje ide i slijedi, na puni volumen prostora i ljudi u njemu. Blaženstvo trenutka što traje i daje više nego što se može izreći. Najveći dar za mene danas.