Duša mi je prazna danas, pomislim gledajući debele kišne
kapi kako klize niz krovno prozorsko staklo. Ni ne sjećam se kad sam zadnji put
napisala pjesmu. Zadnje sam napisala priču prije desetak dana. Razmišljam o
tome no nisam zabrinuta. Vani je velika zabrinutost zbog korona virusa i epidemiolozi
imaju pune ruke posla.
Unutarnje sunce u meni sja i reflektira svjetlost u rubove
vidnog polja i sobe. Čak i vani iznad prozora pokoja zlatna zraka okomito
treperi i kao da se zlatni sjaj sunca probija kroz kišu. Prizor koji osvještava
ljepotu života. Preklapanje ili možda neki drugi termin, paralelnost; pogled iz
drugog kuta, ili nešto treće. Osjećaj ushićenja u nekoliko sekundi. Dovoljno da
se prisjetim da nije prvi put. Prvi puta bilo je prije tredesetak godina.
Sa prijateljicom kolegicom Blankom dogovorila sam se da ćemo
ići u teretanu kasno popodne. Vani je padala kiša kao i danas. Nakon posla
tuširala sam se kod kuće i mislila kako vani sunce sija jer je oko mene sve
blještalo u prekrasnoj zlatnoj boji. Moje unutarnje sunce prosijavalo je kroz
moje oči na sve i svakog. Popratna pojava toga bila je neizmjerna sreća i
zadovoljstvo ničim posebno izazvano. Išla sam u teretanu, nešto što sam dugo
priželjkivala.
Sada se već spustila noć. Ne vide se više kapi kiše na
prozoru, već se čuju. Stvaraju zvuk srednje glasnoće šuma i udaranja kapljica
kiše u naletima vjetra pa stvaraju zvuk čas jači, čas slabiji, kao val. Osjetim
fini miris bugarske ruže sapuna sa stolića i sjetim se da uskoro idem u
kazalište Luda kuća. Dobar osjećaj još uvijek traje. Očekujem puno smijeha i
dobar provod gledajući predstavu Ništa ljubav, samo seks.