22.03.2018.
Mirna i staložena
sjedim u hodniku Vinogradske bolnice
i čekam UZV srca. Već me skoro deset mjeseci muči povišen krvni tlak i neki pritisak u prsima.
Naručena sam u 9 sati na pretragu.
Moje sestre Nade nema, radi popodne.
Oboružana strpljenjem i nadom da se moja uputnica nije
zagubila,
slušam prozivke i čekam već više od sat vremena. Da sam
bar knjigu neku ponijela.
Internet sam već na brzinu pregledala. Pomalo mi zima i
zebu me noge. U hodniku nema grijanja.
Svakakvih sudbina ovdje oko mene ima. Sad bi dobro sjela
jedna fina vruća crna kava.
Stolci ultra neudobni, a drvena daska na zidu u živac me
dira i izaziva bol između lopatica i trnjenje ruku.
Evo, zove me medicinska sestra i ja se odazovem glasno
kao u vojsci stižem i žurno
uzimajući svoje stvari pogledom pratim gdje treba da idem.
Tokom pregleda doktor kaže – Vi ste zdrava žena! Pao mi je kamen sa srca i pomislim u
sebi – Pa da, to i želim! Na glas se zahvalim.
Sad već doma u opuštenoj atmosferi, uz puno cvjetnih
buketa od promocije i zlatom osunčane sobe, guštam u crnoj kavi i slušam duboko
disanje moje usnule zlatne retriverice Loni.