Čekam u hodniku bolnice prijavu na šalteru za UZV dojki.
Dobila sam br. 318, upravo je aktualan br. 296, naručena sam preko veze oko
12h, a sad je 11.30.
Tko bi mislio da sa brojem moraš čekat pola sata, a
naručena na datum i vrijeme.
Kad se prijaviš, onda ideš pred ordinaciju gdje se to
radi i opet čekaš.
Zar ne postoji bolje rješenje u toj silnoj kontroli tko šta
radi?
Desno od mene na nuklearnoj medicini nešto buše – zona zračenja
piše, a širom otvorena vrata. Tu i tamo netko u bijelom po pacijenta dođe i
nekud ga odvede.
Prošlo je pola sata, prozvali i mene. Poslali me u sobu
3. Tu su sobe 3a, 3b, 3, 3c. Puno žena čeka ispred njih. Sjednem i čekam.
Žena u bijelom izađe iz sobe 3, prozove i nekud drugdje
pošalje prozvanu ženu.
Iz sobe 3c jedna žena izađe, a sestra drugu unutra
pozove.
Znam da taj pregled kratko traje. Bila sam prije dvije
godine, ali nelagoda u meni i oko mene u tijelima i očima drugih.
Sestra u plavom dvoje prozove sa slovom Š, još nekog sa
slovom M i nikog od njih nema. Otišli ljudi skratiti vrijeme u bolnički kafić.
Razišljala sam da odem na groblje poslije usput, ali
vrijeme će reći svoje. Pas me doma za šetnju čeka. Živi imaju prednost, iako je
pokojnom tati jučer bio rođendan. Baš se loše osjećam, najradije bih sad otišla.
Još hoćeš-nećeš slušaš sa strane teške životne priče. Slušalice bi dobro došle
da se emocionalno zaštitim.
Već je prošlo 13,30h. Valjda ću uskoro ja na red. Dala
sam unutra stare nalaze.
Evo konačno ulazim, sestra me vodi u posebnu prostoriju
kroz mnoge male ambulante i hodnike. Ostavi me u jednoj povećoj da pričekam
docenticu koja je na sastanku, s napomenom da se ne skidam da ne stojim gola.
20 min sam je čekala. Izgledalo je kao cijela vječnost u hladnoj prostoriji sa
bijelim pločicama na zidovima i podu.
Kad je došla, brzo sam se skinula do pasa, legla na leđa,
podigla ruke i počeo je pregled. Liječnica je ranih četrdesetih godina, vrlo
vitka, lijepa i očito uspješna. No dok je brzo sondom prelazila preko grudi,
pitala me gdje radim te nastavila pričati o školi, svom djetetu i svemu vezano
uz njega. Vidim da se baš ne zadržava na cistama, niti šta snima. Desni pazuh
nije ni pogledala. U sebi mislim, nikad više na pregled preko veze. Toliko sam
čekala, a dobila sam samo posebnu prostoriju i površan pregled uz verbalno
upoznavanje dotične i njenog sina.
Naravno, uz to sam dobila šturo napisani (prepisani)
nalaz bez slika. Toliko o vezi prilikom pregleda. Pitam se kako je tek bez nje.
Puno se toga promijenilo od prije dvije godine. Očito privatnicima cvjetaju
ruže.
Po bolnicama se samo sestre trude, a liječnici zanat
bruse…