Ovu pjesmu posvetila sam otvorenju izložbe slikarica Katarine Knezović i Janice Šterc,
03.12.2019. na Ravnicama u Domu za umirovljenike.
Hvala Ti na ovom
danu,
uranjam u njega s
ljubavlju i mirom.
Kličem i radujem
se njemu,
pjevam i plešem
radosno u umu.
Dobro se osjećam
mentalno, tjelesno i emocionalno
jer čudesno je
biti živ.
Zahvalna sam na
svemu što sam imala,
na svemu što sada
imam i
na svemu što ću
imati.
Zahvaljujem na
svemu dobrom.
Moj je život
prepun sitnih radosti
i ova izložba je
jedna od njih.
Kao tihi svjedok
promatram kreaciju.
Iz dubine kreacije
smirenost i radost se rodi,
punina života s
njom hodi.
Postajem dio onoga
čemu svjedočim.
Pjesmom ovom
ostavljam trajan zapis
prisutnosti svoje
na ovom divnom mjestu.
Tu slike i nakit
zrače energijom ljubavi
njihovih vlasnica
dok stvarale su u kreativnom zanosu.
Kreacija proizlazi
sa najmoćnije razine uma
stvarajući osjećaj
topline, ljubavi, privrženosti i radosti
koji sada zrače
svuda oko nas.
Gledajući ova
djela osjećam se radosno, u miru i
ravnoteži, a to
želim svima vama koji ste sada ovdje.
I za kraj stih za
Kety nastao nakon našeg ljetnog susreta
na
Staglišću…“Ostala bi tako još koja slika,
tek toliko da ti
mahnem preko stiha.“