Preskoči na glavni sadržaj

Izložba s dušom - Zagrebačkim ulicama





Izložba s dušom - Zagrebačkim ulicama
U Galeriji specijalne policije

Od iznenadnog šoka, dragosti, ponosa,
Tuge sa srećom pomiješane do AHA- efekta
Kad vidjela sam gdje sam na kraju došla.

Nisam ni znala da postoji to mjesto.
U Janičinim objavama moje oči
Čitale su i vidjele samo …Policija.

No podsvjest je sve vidjela i lijepo me vodila.
Prvo me doma obukla u crnu haljinu
Iako stalno izbjegavam tu boju.

Oblačim je samo kad moram
Jer me podsjeća na one dane
Kad sam ostala bez mojih dragih.

Vidim gomilu ljudi u dugačkoj dvorani
Sa osvjetljenim slikama na zidu.
Zbog toga sam i došla, pomislim.

No tijelo me vuče nalijevo za pogledom prvim.
Neobjašnjivo magnetizirana kamenim pločama
Približim se jednoj crnoj u sredini.

Ima ih u dva reda; zlatna slova blješte na njima.
Dah mi stao, srce poskočilo od tuge i radosti,
Oči se zasuzile dok čitam Damir Klasnić.

Ajme Damire, osjećam da si tu sa mnom.
Okinem jednu fotku na brzinu i pristojno se
Uključim u gomilu tražeći neko poznato lice

S mišlju – tu ću se vratiti poslije.
Ana i Katarina sjede već tamo
Ispod slike paviljona na Zrinjevcu.

Janica je ispred publike spremna za otvorenje
Svoje jubilarne stote izložbe pod nazivom
Zagrebačkim ulicama.

Mlade glazbenice sviraju ozbiljnu glazbu
Pripremajući nas za svečani trenutak otvaranja
Te pozdravne govore.

I slike čekaju svoje poglede viseći na zidu
Prekrasno osvjetljene.
Gledaju one nas onako velike i pune života,

Kao da dišu i stvarno žive dio koji prikazuju.
Dok slušam zanimljive crtice i priče iz života Janice
Pogled mi bježi od slike do slike iza leđa govornika.

Nalazim svoje favorite i u duši osjećam da to je
Kula Lotršćak, Uspinjača, Trg bana Josipa Jelačića,
Te Kamenita vrata. Sve ulja na platnu velikog  formata.

S tim vizurama u stvarnosti se družim svakog dana,
No slike su tako čudesno žive i tople.
Vratit ću se za koji dan pogledati ih opet.

Čak i bez susreta sa duhom moga brata
Izložba me ostavila skoro bez daha.
Dovest' ću uskoro i svoje đake…

Želim im radost u oku i duši
Dok promatraju slike zagrebačkih vizura puninom života
I potpisom šestinskim kišobranom.

Popularni postovi s ovog bloga

Promocija knjige poezije Život nosi svoje

U  Kulturnom Centru Mesnička, u Kulturi snova pod vodstvom urednika Zdravka Odorčića održana je promocija moje druge knjige izabrane poezije Život nosi svoje .  U ugodnom ambijentu okružena prijateljima i pjesnicima izmjenjivao se red klavirske glazbe (hvala Nevenu Duževiću), red uvodne priče voditelja Zdravka Odorčića, red pjesama koje su čitale moje drage; prijateljica i bivša učenica, lektorica Antonia Budim, prijateljica Tanja Lovrić Stanković i ja. U sklopu 184. Zagrebačke večeri poezije uz promociju, pjesnici su čitali svoje pjesme. Bilo ih je lijepo slušati, gledati i uživati u njihovim stihovima. Bio je to pravi susret duša. Mnogo im hvala na tome. Čast mi je bilo potpisati knjigu kolegici prof. Kseniji Jurišić, bivšem đaku i prvom uredniku bloga Filipu Salopeku, sadašnjoj učenici Malki Langer, bivšim studentima KIF-a, bivšim i sadašnjim roditeljima, prijateljima i pjesnicima. Moja draga lektorica Antonia čita pjesme. Ev...

Spoj na kvantno polje

Nakon vožnje sljemenskim vijugavim cestama zbog projektnog dana aktiva TZK povodom svjetskog dana pješačenja, te kraće šetnje Jarunom, uživam u ligelštulu Alegrie na suncu na 26 stupnjeva Celzijusa uronjena u zelenilo   trave ispred mene, a kraj listopada je. Sunce me dobrano grije, uvlači se u šarenicu i svaku poru mojih golih nogu. Vjetrić me obavija, nježno struji mi niz lice, vrat, dekolte i ruke; neda mi da zaspim uz zvuk jedrilice, blagi žamor gostiju iza mene i fini miris muškarca u ligelštulu do mene. Koja čarolija života u ovom trenutku dok svjesno biraš mjesto za ući u sebe, osjećaš energiju okoline i sebe. Da, to su oni rajski trenuci na zemlji kad je punina života u tebi, blagostanje bivanja uz nečujno kucanje srca praćeno povremenim dubljim disanjem tek toliko da si osvjestiš da postojiš; tu na plaži dubine života u ravnoteži cijelog bića i okoline i kad je sve tako dobro da ti ne treba ništa. Mora da sam spojena na kvantno polje jer se osjećam volj...

Najbolji prijatelji i ljudi

  Stanku, Miki, Nikici, Mladenu, Miliju, Mićanu, Saši…   Najbolji prijatelji i ljudi odlaze ljeti dok sunce prži   kao da im duša vapi za sunčanom zrakom zlatnim sjajem i prahom   što s njima se stopi lebdi van zakona fizike napušta mjesto tuge i boli   ostavlja uplakane bližnje rodbinu i prijatelje u šoku, tuzi, brizi   No oni nam suptilne znakove šalju dio duše još se s nama druži kroz utjehu koje nismo svjesni   svojim poljanama života dok hodimo kroz skrivenu bol s osmjehom što nosimo   Najbolji prijatelji i ljudi odlaze ljeti dok sunce prži   nek nam ono ovo tijelo grije umjesto njihovog zagrljaja neka nas miluje i cjeliva   da ova nam dolina života lakše u našoj svrsi prođe