U suton su oblaci ispisivali moje ime na nebu
A labudovi i patke na jezeru, obavijeni tminom,
Ostavili trag – tvoje ime.
Dok grad se kitio uličnim svjetlima
Oblaci su sa zapada munjama čežnje prijetili.
Komarci mi se zalijeću pod haljinu
Ćuteći vrućinu tijela dok se vozim na biciklu.
Dvije djevojke zagrljene sjede na klupici
Obavijene mirisom spreja protiv njih.
Sijevaju oblaci bez glasa
Zastrašivajući istok grada u tmini.
Njišem se na spravi lijevo desno
Misleći čeznutljivo na tebe gdje si.
Za kraj u glavi ispisujem pjesmu
Dok bicikl čeka s upaljenim svjetlom.
Vozim novim asvaltom poznate mi ceste
Osvrnem se kratko, kao da žalim za nečim.
Ufam se u se i krenem dalje,
Svojim svjetlom u mraku obasjavam samoću
I čežnju neku.
Ipak neki trče u tom mraku.
Prvo jedna žena, pa druga.
Trčanjem rješavaju tjelesne i umne probleme.
Povećavam brzinu na volanu prednjeg i zadnjeg kotača
Nelagoda vlada u mom tijelu
Jer mrak je a ja sam sama.
Oblaci grade kule i grad u zraku
A šumica i jezero sa okolnim svjetlima čine bajku.
Voda je tamna i gusta, k'o da je ulje na njoj,
Toplina obavija je, okolna muzika, čvrčci
I moja čežnja.
Puno stranaca oko mene šeće
A ja i dalje za tobom čeznem.