Naša Loni je danas otišla na drugi svijet gdje je oslobođena svih tegoba, boli i patnje.
14 godina i 3 mjeseca proletilo je u trenu. Obogatila je naše živote na najbolji mogući
način. Dala nam svoju bezuvjetnu ljubav i budila ono najbolje u nama. Nikad nema dovoljno
vremena za pripremu da je više neće biti i nikad nismo spremni za takve odluke da joj skratimo
muke. Sve se prebrzo dešava i odjednom je nema među nama. Teško je i srce boli, suze teku,
no u duši znamo da je na boljem mjestu i da je više ništa ne muči.
Osjećaj da te ljubavi više nema je predubok i prebolan. Ostaju samo lijepe uspomene i taj odnos
u sjećanjima, kroz fotografije, videa i pokoju pjesmu. Ona sada zaista spava, njeni anđeli je paze,
a ovo je nastalo prije nešto više od godinu i pol:
Loni spava
Kad je gledam kako spava
S jezikom što malo viri,
Ma najslađe je to biće u mom
Životinjskom svijetu.
Te njene cape, kićasti rep,
Bijelokrem gusta duga dlaka,
Glavica slatka, tijelo skladno,
Crvena ogrlica, ma prava curica!
Spava mirnim snom u hladovini
Pod brajdom i zna da sada
Njena gazdarica je tu i da je pazi!
Lončica
Njen pogled mi tjera suze na oči
I srce do bola,
Kad pomislim da je jednog dana
Neće biti.
To je ljubav čista, neuvjetovana
Kao kad majka voli dijete.
Kad je zagrlim nježno a ipak jako
Oko glave i vrata,
Stisnem zube od siline
A tijelom mi prođe toplina.
Duboko dišem s nosom na njenom čelu.
Taj nježan dodir njenog krzna
Smiruje te u trenu.
I ta energija njena samo
Daje mir i ljubav!
Kad te pogleda onim molećivim okicama
Pročitaš tu molbu i odmah udovoljiš
Tom zahtjevu za keksom ili algicom.
I tada počne ritual.
Ona ponosno ko konjček stoji,
Glavom maše u lijevo i desno
I još te pogledom potraži
Kao da kaže:“Dođi, šta čekaš,
Sad me pomazi!
Sad je naše vrijeme!“
I tako to biva svaki dan u isto vrijeme
Već punih dvanaest i pol godina.
Tako malo traži, a puno daje
Ta moja Lončica, ljubav moja!