Ovo druženje bilo je svojevrsno pročišćenje,
prepoznavanje dijelova sebe.
Poklonila sam ti svoje dvije knjige, a primila tako puno
pozitivne energije.
Sve je sjelo na svoje mjesto. Podijelile smo znanja na dubljem
nivou i otvorile
srca puneći ih nečim čudesnim.
Na samom ulazu dočekalo me veliko srce na podu, no tvoje
srce i duša pravi su poklon za mene. Tri sata druženja proletila su kao tri
minute. Fini čaj od jabuke, štrudl od jabuka i liker od pistacija bili su nešto
jako fino i zdravo za moje tijelo.
Ali ono važno, naša energija vibrirala je na istoj
frekvenciji naših emocija prožetih nitima isprepletenim prošlim i sadašnjim
događajima. Kao da nas vrijeme nikada razdvojilo nije, sastale smo se sada
zrelije, svjesnije i očito jedna u drugoj našle dio mozaika svog života.
Nisam ti se pošteno ni zahvalila na tvom gostoprimstvu
kad sam vidjela da se bliži pola noći.
Hvala ti za želje za sretan put. I bio je. U 0.05 h već
sam bila nadomak kuće. Kad sam fotografirala tvoj tepih-srce i krenula ka
izlaznim vratima dvorišta osjetila sam ugodnu toplinu u zraku.
Noge su tako brzo letjele preko stepenica kao da sam jako
mlada, a od Carpise u Ilici do Trga sam trčala svom snagom što nisam već
godinama. Nakon tih stotinjak metara, osjetila sam snagu u svom srcu i plućima
i odlučila da ću početi ozbiljnije vježbati. Tramvaj mi je ipak pobjegao.
Dok su u desnom stopalu kosti bridjele, um je poruku
poslao tijelu. -Šta je sad ovo? Vidjet ćemo što će sutra u kukovima i stopalima
biti.
A duša se samo nasmijala na to, sigurna u svoju mladost i
zdrav odnos sa njime.