Kako smo se vezali za
stvari, životinje, ljude, poklonili im svoje emocije već od malih nogu, kada smo
se vezali očima i dodirom za svoga medu ili gumenu patku i svoju ljubav
projicirali na njih, nosali ih svugdje ili se kupali ili spavali s njima i
nesvjesno oni su bili dio nas, a mi postali dio njih.
Dijelili s njima svoje priče i sve moguće emocije i
svakim danom sve dublje ulazili u odnos i povezanost. Danas se pitam da li je
to početak ograničavanja slobode. Da li je ptica slobodna u letu? I ona pripada
svom jatu i neke su u paru cijeli svoj život.
Tijelo je zavisno od svega i svačeg, od osnovnih stvari,
dodira, emocija, hrane, sunca, vode, zraka do luksuza.
Da li je sretan onaj koji ima više ili manje?
Da li se povećanjem „igračaka“ povećava sreća?
Ljudi na kraju postanu robovi „stvari“, moraju ih
održavati, raditi, trošiti novac i vrijeme za njih, a gdje je otišla sloboda?
Mi samo mislimo da smo slobodni, a svaki dan nešto
moramo. Gdje su naše želje? I da li su
ostvarive? Opet trošiš vrijeme, rad i novac da ih ostvariš.
Ako pri tom osvijestiš svaki korak, lijep je to i pun
uživanja put. Kad spoznaš emociju, osvijestiš želju, osjećaš se dobro u svojoj
namjeri i koži, imaš izbor i slobodu odlučivanja.
I ako slušaš intuiciju i dobrobit prema svima, zadovoljiš
tzv. ekologiju, sretan si i vođen u dobrom smjeru. Tvoj put je sloboda tvoja,
slobodna volja i fenomenalna emocija.