Oblaci kao rifljača, namreškani kao more ,
Samo sivi, svjetlo sivi i potpuno nas debelo prekrili u
visinama.
Suncu ni traga iako se danas trebalo družiti sa nama.
Nitko od ljudi niti da podigne glavu prema nebu.
Svi stisnuto od zime žure za svojim poslovima.
Samo rijetki su glavom u oblacima kao ja.
Većina korača i čvrsto stoji na zemlji barem ovdje u gradu.
A ja isto hodam i obavljam razne poslove,
Samo volim prirodu, pa često pogledom odlutam gore.
Moja vizura danas je i sa terase i iz tramvaja i hodajući po
Gradskim trgovima kao pogled prema nebu iz dubine mora.
Svi smo mi kao ribice u moru, zgrade i kuće su grebeni,
A tramvaji i automobili malo veća morska bića.
Svi se nekud krećemo i krstarimo svojim putevima,
Samo u našim glavama znanim ishodima.
U pogledu prema gore iz našeg životnog oceana
Prema površini života, prema ovim debelo namreškanim
rifljastim
Svjetlosivim oblacima, što u pravilnim brazdama ili valovima
Ostavljaju procjep samo za bijelu svjetlost kao izvor
života.
Žutih i zlaćanih zraka niotkuda .
Danas je srebrni dan, oblaci magličasti kao snijeg.
Nebeske ralice ga nagurale skroz uokolo iznad centra grada.
Kud god ti pogled dopire, samo prema Sljemenu nisu stigle
još
Obaviti svoju dužnost.
Na toj sjevernoj nebeskoj strani grada dozvolile su ljudskim
ribicama
Da pogled im uživa u prvom danu ovojesenskog napadanog
snijega na obližnjim obroncima.
Tomislavov kip i ulična lanterna svjedoci su magličastosivog
preoranog rifljastog neba
Kao posebnog poklona nebeskih ralica ljudskim ribicama u
njihovim životima.