Platane ko vojnici u
Crnatkovoj ravno stoje.
Pružaju svoje bijele, ogoljene
Grane uspravno visoko gore.
Debeli hlad u parku tvore.
Ljudi žure za svojim životom,
A kad se na kraju ulice osvrneš
Vidiš da su se sve do jedne
I u jednakoj udaljenosti
Odmicale tokom svoga rasta
I života od fasada
zgrada.
Koje sve napore i nedaće,
Ljetne oluje i vjetrove su one
U svom stoljeću
preživjele.
I prekrasno i dalje rastu,
Bujaju i dižu se u visine
A da ljudi ne bi!