Ona sanja da trči po zelenim livadama
Mašući repom i igrajući se s prijateljima.
Ja sanjam da pišem u toplom planinskom kafiću hotela
Obasjana suncem i blještavilom snijega izvana.
Sanjamo mi tako zajedno na istom mjestu
Ona u hodniku na tepihu
Ja za stolom dnevnog boravka naše kuće
Uz kavicu i sitne kolače,
Ona uz punu zdjelicu kuhane hrane
Samo za nju pripremljene.
Svaka u svom oblaku snova i mašte
Gdje ništa nam ne fali
I sve je kao u raju.
Uvijek joj govorim ili mislima oblačić šaljem
Imam svo vrijeme ovoga svijeta za tebe Loni,
I kad smo vani puštam je da ona vodi.
Sad pred četrnaesti rođendan,
Šetnje su kratke jer teško diše i
Ne dam joj da trči, ali ona to ipak napravi
Kad se kući vraća, kao igra se;
Tko će prvi, ja ću prva!
Pa trpi posljedice, sva sreća kratko traju.
Ima dana kad ne jede,
Sama se postom liječi.
Dušnik je sve više steže
A tu se ništa ne može.
Poklopilo se tako, dao je Bog
Da smo skupa skoro cijeli dan.
Ljubav je uzajamna
i
Sve blago ovog svijeta
Zamijenit je ne može.
Nek' traje što duže
Iako već sada sa mnom
U šetnju po Jarunu ne može,
Već me strpljivo čeka
U dvorištu na betonu kraj dekice svoje.
Teško mi oko srca bude
Kad druge peseke vidim
gdje uz gazdaricu leže
Dok ona ispija čaj u kafiću
Za susjednim stolom i nešto piše.
Teško mi oko srca bude
Kad druge peseke vidim
gdje uz gazdaricu leže
Dok ona ispija čaj u kafiću
Za susjednim stolom i nešto piše.
