Mojoj Loni

Ona sanja da trči po zelenim livadama

Mašući repom i igrajući se s prijateljima.

Ja sanjam da pišem u toplom planinskom kafiću hotela

Obasjana suncem i blještavilom snijega izvana.

Sanjamo mi tako zajedno na istom mjestu

Ona u hodniku na tepihu

Ja za stolom dnevnog boravka naše kuće

Uz kavicu i sitne kolače,

Ona uz punu zdjelicu kuhane hrane

Samo za nju pripremljene.

Svaka u svom oblaku snova i mašte

Gdje ništa nam ne fali

I sve je kao u raju.

Uvijek joj govorim ili mislima oblačić šaljem

Imam svo vrijeme ovoga svijeta za tebe Loni,

I kad smo vani puštam je da ona vodi.

Sad pred četrnaesti rođendan,

Šetnje su kratke jer teško diše i

Ne dam joj da trči, ali ona to ipak napravi

Kad se kući vraća, kao igra se;

Tko će prvi, ja ću prva!

Pa trpi posljedice, sva sreća kratko traju.

Ima dana kad ne jede,

Sama se postom liječi.

Dušnik je sve više steže

A tu se ništa ne može.

Poklopilo se tako, dao je Bog

Da smo skupa skoro cijeli dan.

Ljubav je uzajamna  i

Sve blago ovog svijeta

Zamijenit je ne može.

Nek' traje što duže

Iako već sada sa mnom

U šetnju po Jarunu ne može,

Već me strpljivo čeka

U dvorištu na betonu kraj dekice svoje.

Teško mi oko srca bude
Kad druge peseke vidim
gdje uz gazdaricu leže
Dok ona ispija čaj u kafiću
Za susjednim stolom i nešto piše.