Ginko Stari
Volim taj Dalmatinski park, ma nije mu to ime.
Nema tablu s imenom, ali tu se dođe iz Dalmatinske ulice
pa mu eto svi dali to ime.
Ma ima tu jedan ginko stari kojemu se uvijek javim i dotaknem ga da mu zahvalim što je tu.
Što me podsjeća da je tu više od stoljeća i da je prošao
sve i svašta, malo se nakosio od zuba vremena i odmicanja od sjevernog vjetra.
Kora mu gruba, debela i popucala na tisuće sitnih kvadrata. Na jednom mjestu
duž cijelog debla nema kore na oko 10.cm i tu mu se vide dvije glatke vitke
žile kao kod nas tetive. Uvijek ga tu pogladim, to je na istočnoj strani. A na
južnoj strani ima udubljenje kao spoj dva debla i tu bi se lako malo dijete u
igri skrilo.
Ni tu nema ispucale kore, sve je glatko gore i dolje. I
sad nešto što me smeta. Na zapadnoj strani tog divnog širokog debla dva čavla
vire na razmaku
I tako baš na visini mog zagrljaja, dva čavla prkosno
stoje i čuvaju ga od nježnosti moje. Al neće više dugo. Sutra u šetnju s pesom
s kombinirkama krećem i starom ginku „trnje“ čupam i slobodno zagrljaj mu
dajem, a on meni energiju vitalnosti, postojanosti, ljubavi, sreće i hrabrosti.
Pomaže mi da to sve lakše nađem u sebi i dalje dijelim.