Baš kad se ne smijete kretati previše, tijelo bi se
šetalo, duša traži dodir druge duše, a
ako je nema u blizini, onda dodir s prirodom i svim stvorenjima na tom putu. I
tako, nakon jučerašnjeg manjeg
operativnog zahvata i ne baš dobro prospavane noći, trebala bih se odamarati,
ali tijelo bi se kretalo po zraku, jer
kažu sutra kiša će. Pa da poslušam unutarnji glas, te nakon dva poziva da mi se
prijateljice pridruže, no ne mogu, odlučim sama krenuti u šetnju po kvartu i
tada skrenem prema jarunskom jezeru.
Prekrasnih noćnih vizura vidim i sve fotografiram za
uspomenu i da sa nekim to kasnije podijelim. Sportska dvorana „Arena“ je tako
lijepa noću, kao svjetleća školjka. Obrisi uličnih lampi, kao narančasti
svjetleći stupovi na vodi i labudovi koji klize na mirnoj vodi u meni ushit
bude i tjeraju me da se šetam dalje u otkrivanju još lijepih vizura.
Čujem veslača, udaljeno glasanje nekih ptica na vodi i
pomislim kako bi bilo dobro da uskoro naprave most preko Save odavde pa da se
brzo dođe do Arene tokom šetnje za ljetnih noći.
Ubrzo se spustim sa staze dolje do vode da se pozdravim
sa labudovima koje sam ugledala. A kad su oni spazili mene, brzo su se svi
približili u nadi da će dobiti malo hrane. Ništa u tom trenu nisam imala za
njih, osim riječi pozdrava,
razumijevanja da su gladni i obećanja da ću sutra opet doći s nešto
hrane za njih. Na kraju skrenem u kafić da zagrijem grlo od hladnog noćnog
zraka iako je 17h.
Sjedim u „Dalmatinu“ uz fini čaj i muziku Olivera
Dragojevića koju puštaju na radiu. Ispred mene gori vatra u kaminu i tako u
nekoj mirnoj atmosferi nakon pet dana pokušavam se prisjetiti promocije knjiga
Brankice Damjanović na koju me pozvala prijateljica Tanja sa Srednjaka.
Brankica je tako lijepo u sat vremena opisala svoj život
kroz priču, a tako težak život je imala. No prihvaćanje takovog života i
gledanje dobroga uz nastojanje biti ono što jesi u svojoj biti, dalo joj je
snagu i ona je kroz tu priču dotakla mnoge i objasnila kako je nastala pojedina
knjiga.
Rekla je da je to što mi zovemo promocijom –susretanje duša
i to sam osjetila tamo dok sam je slušala. Još je rekla da bi voljela, da samo
kad se sretnemo …da ti si ja, ja sam ti, duše koje se spajaju. Ni riječi nisu potrebne
da bismo se razumjeli. I to je to. Jednostavno, a čudesno. Ne postoje riječi
koje bi to mogle opisati, taj osjećaj dodira druge duše. Riječi bi bile sjena
osjećanja duše.
Još je rekla da treba slušati sebe, učiti se pravom
životu. Svatko od nas ima svoj život i svoju životnu stazu. Nježnim baršunastim
glasom vodila nas je kroz teške scene i putove svoga života i s takovom lakoćom
prenašanja istog kroz čas lijepog
sjećanja trenutaka kao valova koji nose dobre trenutke i one druge. Knjiga „Dobro
je“ je kako kaže, posljednji pokušaj, krik da se preda životu takav kakav je,
da je sve dobro. Pored mene s druge strane prolaza bila je osoba koja je
brisala suze dok je Branka pričala. Duše se se prepoznale i takle i došlo je do
iscjeljenja kroz suze. Kroz promišljanje o svom životu i kroz dijalog s nekim
iz ove branše, Branki je rečeno da bude sebi dijete i da realizira svoje snove.
Također, pričala
je o knjizi „Rukopis moga brata“ kroz
smiješne dogodovštine u vezi shvaćanja nekih ljudi oko toga djela.
Ne bih ovo mogla bez tebe Bože-što god da si mi
predodredio, dobro je. Što god da se desi, dobro je – pričala je Branka. I tako
vjerojatno u tom prepuštanju nastalo je djelo „Ne bih ovo mogla bez tebe“.
I na kraju kroz priču o susretu sa jednom starijom ženom
vjerojatno prilikom neke promocije, koja joj je rekla da je voli, kroz njeno iščitavanje
poruka i svjesnost tog trenutka, nastao je naslov „Rekla mi je volim te“- tzv.
pismo majci koje je njeno zadnje djelo i za mene najinteresantnije.
Obzirom da me prijateljica pozvala na taj susret duša, a
nijedan susret nije slučajan, kupile smo zajednički knjigu po njenom izboru „Dobro
je“. I meni kad je loše, dobro je, jer znam da netko odozgora pazi na mene. I za
kraj tog divnog susreta, rečenica kao poanta svega-važno je da smo iskreni sa
sobom bez obzira gdje da smo.
Inspirirana tim susretom, ovo poklanjam Brankici
Dodir druge duše
Kad se sretnemo
Samo
Da si ti ja
Ja da sam ti.
Kao duše koje se spajaju,
Ni riječi nisu potrebne
Da bismo se razumjeli.
To je čudesno.
Slušaj sebe, uči se pravom životu,
Budi sebi dijete, jer
Sve je „Dobro je“,
„I ne bih ovo mogla bez tebe“, a ni
„Rukopis moga brata“ bez nečeg višeg .
A ona „Rekla mi je volim te“…
A ja bih rekla, volim njenu dušu
Gdje prepoznajem sebe i
Tu nit kojom povezani smo svi
Koji smo tamo onu večer bili i uživali.
S ljubavlju,
Mirjana Nova