ili
Poruke putem na stazi mog života
U zadnje vrijeme vidim poruke oko sebe bilo u vidu slike
ili rečenice sa plakata, natpisa gdje slučajno pogledam a koje se odnose na
moje namjere, želje i u biti kao da mi univerzum poruke šalje da se ne bojim
slijediti svoje srce. Posebna je ljepota u tome, trenutna potvrda u sadašnjem
trenutku, rekla bih nešto čudesno što diže vibraciju i daje podršku da se ne
bojim.
Evo kako je to bilo u subotu. Kao da sam bila u začaranom
svijetu.U stvari bila sam u čarobnom kutku Lee Brezar i na Happy place-u Alis Marić .
...
Ja samo znam da idem na Interliber na intervju između Lee
Brezar i Kurta Wilkesmanna, noseći u torbi svoju prvu knjigu pjesama i ne
očekujući ništa, ali s jakom namjerom i vjerom u nemoguće puteve.
Dignem pogled dok se vozim u tramvaju i ugledam crveno
srce zalijepljeno iznad plakata. Inače mi se srca stalno ukazuju već
dugo vremena pa se samoj sebi osmjehnem. Daleko sam pa ne vidim slova, već mali
crtež bebe u njemu. Nešto se rađa novo – pomislim.
Uđem kroz glavni ulaz Zagrebačkog velesajma, zakoračim
putem do mog paviljona, dignem pogled i tamo visoko na ulazu u desnu zgradu od
mene piše – budi uzor inova-želim biti, odgovorim u
mislima.
Intervju je već počeo, stanem iza drugog reda popunjenih
stolaca, skidam jaknu, kad se čovjek ispred okrene, pogleda me i ustupi mi
mjesto da sjednem. Zahvalim se, smjestim se i naprežući um pokušavam razumjeti
o čemu se razgovara na engleskom.
U kratkoj pauzi između „razumijevanja“ slušanog
podsvješću, očima mi se otkrije Lee Brezar stih sa zida „život se pobrine, unatoč svemu i
svima“ a drugi dio ostane skriven tijelima ljudi.
Pomno slušam i umom razumijem dok pogledom se sa Leom i
Kurtom susretnem, duše nam se pozdrave i opet pogledam iznad nje kad ono vidi
se „uzmi
ako trebaš sve u isti mah“- poruka se ukaže, a ja samo neki nejasni
osjećaj stida osjetim na mah i pustim ga da ode slušajući ovo dvoje.
Okrenem glavu u desno, na knjizi naslov piše „Prolazim
kroz zidove“ od Marine Abramović i tu poruku podsvjest spremi – trebat će
mi kasnije – pomislim i osjetim finu energiju mira i zaštićenosti onih odozgora
i znam da će sve biti u redu.
Lea me spominje i nabraja još druge autore, te daje
mogućnost postavljanja pitanja. Ne pada mi na pamet pred svima, javlja se
sramežljiva djevojčica u meni i ja se samo nasmiješim znajući da ću dobiti s
Kurtom svojih pet minuta.
Tako i bi. Popričasmo kratko jer su i drugi htjeli ga za
sebe nakratko. Ostavim mu svoju knjigu „Zov srca i duše“ s posvetom, litru mog eko
soka od jabuka, još jednom se zahvalim Lei i njemu i prije nego krenem u času
tu se stvori Alis Marić. Oboje ih zamolim za jednu zajedničku fotografiju, a
mladić pored mene ispuni mi želju. Bilo bi lijepo da je i Lea s nama na fotki
no ona je bila vrijedna i zauzeta ko pčelica oko drugih ljudi i njenih knjiga.
Pomalo uzbuđena zbog ovih poruka koje su mi se u datom
momentu ukazale i pozitivnu poruku mi prenijele, obučem jaknu iste boje kao
Kurtova košulja i veselo uz još jedan pozdrav svima, odlazim niz prolaz
štandova s naslovima knjiga od kojih mi neki zapnu za oko - Majka
božja Bistrička- i -Nebo je naše-.
Da, ništa bez njih u mojem životu i duboko ispunjena
zahvalnošću veselo cupkam na hladnom vjetru točno u podne uz sramežljivo sunce
čekajući prijevoz do kuće.
Hvala Ti Lea, svega ovoga ne bi bilo da nije Tebe. Hvala što
si postala dio moga puta na ovoj divnoj stazi života. Nesebično dijeliš svoja
znanja i iskustva vezano uz izdavaštvo. Sad nek nebo odradi svoje i majka Božja
Bistrička.