Ovo sam napisala 5.11. 2018. u dopodnevnim satima na putu do posla, točnije oko 10.10 h.
Kao što ova jesen polako i nježno ulazi u naše živote,
pružajući nam obilje plodova u ovoj divnoj i bogatoj godini, tako i ja polako
ulazim u svoje zlatne godine koje mi nježno i sramežljivo donose moje plodove u
igri mog života.
Kao što lišće nježno i polako pada ove jeseni (jer još
uvijek mraza nema) uljepšavajući nam puteve i vizure, tako u moje jesenske dane
svakodnevno ulazi još više mrvica mudrosti i znanja.
Moje oči vide sve više ljepote kojoj se
dive, a um se srećom puni jer inventuru pravi i sabire plodove moga života i
veseli se planovima i darovima što mi ih svaki dan nosi. Volim, volim, volim.
Svaki dan je novi, nove ideje i projekti se rode. Ja ih s
ljubavlju prigrlim i s lakoćom odrađujem. Putem do posla ushićeno hodim,
planovi razni u glavi se usput rode.
Odabirem neke ideje koje promjenu na bolje donose i u
ljubavi prema sebi i svemu kod Vinceka skrećem na kesten tortu da utrobu svoju
zasladim po mjeri novoj.