Ja sam labud bijeli danas.
Krećem u bijeloj majici dok mi vjetar kosu mrsi, a sunce
mi u oči blješti, prema jarunskoj stazi uz jezero na šetnju s Tanjom i
Snježanom.
Oko vrata mi visi plavotirkizni Robertin nakit kao brodić
i baš se veselim nenadanoj slobodi. Žurnim korakom hitam na mjesto sastanka kad
natpis na autu „bijeli labud“ na usne mi osmijeh stavi. U glavi mi misao
prođe-ja sam bijeli labud koji na jezero ide.
Nakon prohodanog cijelog kruga, sjedimo na južnoj strani
kafića i tu uz sok i kavu uživamo kao da smo na moru. Gledam na obalu i spazim
labudove. Znala sam da ću ih vidjeti, osjećala sam to, a i natpis na autu mi je
poruku dao.
Malo sam se podružila s njima, a prije tokom šetnje sa
konjem imenom Wish, a sada sa labudom bijelim.
Baš mi je lijepo jer sam uživala, želja mi se ostvarila i
što je najvažnije-čitala sam znakove na putu. Poruke u moj život stižu na sve
moguće načine.