Skoro svaka osoba na cesti
Gleda u mobitel i mislima
Je na drugom mjestu.
Više nitko nikoga ne vidi,
Svi hodaju ko poluroboti
U svom svijetu.
I nitko vremena nema,
Svi su u žurbi il u predahu
Nekom čitaju poruke,
Mailove, il šalju
iste.
Virtualni život raste i cvate
I pitam se kako smo mi
Mogli živjeti prije?
I kad smo stigli sve reći jedni drugima
Kad nije bilo ni telefona ni mobitela,
A nismo se vidjeli više od pola
Ili nekoliko dana.
Da li je naša komunikacija
Tada možda bila bolja i
Srčanija i zašto danas
Dolazi do šuma u komunikaciji?
Ili prije nismo bili svjesni
Različitih tipova u komunikaciji,
Pa smo odmahnuli glavom i rekli:
„Ja šumom, on drumom“.
A danas samo niču seminari,
Radionice i vježbaonice o učenju
Komunikacije i ponašanja.
Kao da za sat ili dva čovjek
Može promijeniti ponašanje
I odmah usvojiti nova saznanja.
A ono i dalje puno nasilja
I rastave braka, mobinga na poslu
I loših odnosa.
Čini mi se da su otvrdnula srca
U ljudima, čak i za sebe, a
Kamoli ne prema drugima.
Tko će se tim trivijalnim stvarima
Baviti, kad treba biti u toku
Tehnološkog razvoja i novih spoznaja.
Puno raditi i sve površno zadovoljiti,
Da se ne može prigovoriti,
Samo dobrano zaraditi,
Da novu „stvarčicu“ svake dvije godine
Kupimo i olakšamo si „posao“ i
Imamo bržu i bolju komunikaciju.
Gdje je tu istinska bit čovjekova i
Gdje su ti susreti s istinskim emocijama?!
Tko ima snage, volje, znanja i vremena
Susresti se sa samim sobom,
A kamoli istinski s drugima?
Obično se nema vremena,
Strpljenja i volje,
jer Internet je
Zavladao svugdje i svima.