Ovo sam napisala prošlog prosinca kad me neka sjeta uhvatila i da bih sama sebi pomogla zamislila sam da u danu imam 10. kg sreće i već sama pomisao da je ona u meni (poklonila sam je sebi samoj) digla mi je raspoloženje i počela sam pratiti što radim, kuda idem (drugim riječima bila sam u sadašnjem trenutku) kako drugačije nego kroz vrijeme. Taj pritajeni osjećaj samoće, neobjašnjive tuge, samo je nestajao iz moga uma kako sam trošila sreću. U mislima mi je sada dok to pišem slika ruke koja baca sjeme. Sjeme je tada bila moja sreća koja je letila kroz zrak i vrijeme do plodnog tla-događaja u datom trenu. Fokusiranost na ovdje i sada i sve je lijepo tada jer svijest se širi i pojačavaju se čula pa se automatski više uživa u svemu i čak se tada dešavaju čuda. To je ta energija koja je u nama i sve oko nas je energija i mi smo povezani sa svima i svime samo je oku nevidljiva.
Evo kako je to bilo:
Evo kako je to bilo:
10 kg sreće u danu
Hvala ti na novom danu
Hvala ti na anđelu čuvaru
Hvala ti na 10 kg sreće danas
Jer trebam je više nego jučer.
Prvi kg sreće – odlazak u šoping
Sa boljom polovicom, putem
Slušajući muziku, pomno
odabranu
I snimljenu dan prije na
sticku.
Muzika vesela, brza, salsa
ritam.
Oblaci kao šnenokle, čas sjena, čas sunce,
„Asi Lo Amo“ ritam bachate.
Odjednom mi je vruće i u
djeliću sekunde
Dragi smanjuje grijanje.
Sunce blješti izvana, bachata
miluje iznutra,
Ugoda u vožnji – kilogram
sreće potrošen
Točno u podne.
Drugi kg sreće
upravo potrošen u nabavci špeceraja do 14h.
Vrijeme proteklo baš opušteno.
Treći kg sreće
troši se u gledanju slojevitih oblaka raznih oblika od ovčica do tamnih
gustih i velikih kao
svemirskih brodova i svih oblika koji se prostiru nebom poput planina. Kao da
smo u nekom skijaškom mjestašcu na finom čistom zraku obasjani suncem, a u nama srca radosno kucaju u ritmu „Echame La Culpe“.
Baš neki poseban dan!
Ahh, četvrti kg sreće troši se u posjetu mojoj kući. Prvo
se sve prozračuje, ubacuje tableta za skupljenje vlage, zalijeva cvijeće i na
kraju uberem roze cvjetove rascvale ruže, a prosinac je.
Koja divota i čudo života.
Sve to brzo zatvorimo, moj dragi i ja i uz pokoju kap
kiše vozimo doma u centar grada.
Peti kilogram sreće troši se u nošenju kupljenih stvari
na treći kat. I stvarno ta sreća
funkcionira. Naprtila torbe na oba ramena i čudim se da tako brzo koračam kao
da sam bez ičega, a nosim što inače ne bih smjela zbog kukova i koljena,
sigurno preko 10 kg. Uspuhana odložim sve te platnene torbe, otključam stan i
uđem skidajući kaput i šal i pozdravljam se sa Loni. U stanu se osjeća fina
energija mira i ljubavi.
Sve raspremim, s nogu pojedem ručak, uto dođe Zoki s
ostalim stvarima. Raspremim i to i spremim se van u šetnju s našom Loni, sinoć
friško okupanoj.
Šesti kilogram sreće- šetnja s Loni i fina kavica u
pivnici Medvedgrad u Ilici. Tamo je uvijek lijepo pisati na terasi uz grijače i
ljubazno osoblje koje već zna što konzumiram.
Telefonski poziv mojoj dragoj Tanji koja eto s mužem
sretna hoda po plaži u Valenciji na dvadesetak stupnjeva poluzdrava,
promijenjenog glasa i zaštopanog nosa već dva tjedna, pa
joj eto poklanjam
svoj 7-mi kg sreće da joj se zdravlje brzo vrati u normalu.
I tako meni u još preostalih 6 sati do ponoći kad idem
spavati, ostaju 3 kg sreće. Po kilogram na dva sata. Nije loše za kućne uvjete.
Zadnji kilogram sreće bio je vrhunac sreće današnjeg
trošenja sreće. Moj dragi i ja gledali smo film „Moana“ po preporuci naše
kćeri. Oboje smo uživati, djevojčica u meni se smijala i plakala i duboko
proživljavala svaku scenu.
Sreća je danas odradila svoje i ja sam sretna utonula u snove.