Bliži se dan Svih svetih, dan kad ćemo obići počivališta naših dragih koji više s nama nisu. Ovog proljeća na drugi svijet je otišla moja susjeda Bara i nema dana kad sam na selu da ne pomislim na nju. Ovo sam napisala prošlog ljeta i sada to objavljujem u spomen na nju i naša druženja.
Moja susjeda Bara danas je jako važna.
Svaki auto koji kroz selo prođe kod nje stane, zadrži se
kratko, ljudi izađu, malo je obiđu, popričaju i nešto joj ostave.
Navratila i unuka s familijom na povratku sa mora.
Najstarija ona sad u selu, a mi svi sretni što je ona tu i
što je još živa jer bliži joj se osamdesetpeta.
Bistroga uma, vrlo mudra,svega se sjeća i zna za svaku moju
zemlju i šumu kako se zove, gdje se nalazi i s kim se meji.
Dobroga vida, sluha i dobre duše.
Ja joj se divim kad vidim kako drva cijepa, a godine je ne
guše. U dućan udaljen pješice ide iako je noge bole.Vrt ima i sve sama sadi.
Ove godine lijepo joj rodio paradajz, pa svaki puta kad k
nama navrati ona nam ga po malo nosi i veliku ugodu za naše uživanje donosi.Taj
paradajz ima sve okuse u sebi. I slan i sladak i kiselkast, ma ne treba ti
nikakav dodatak, jedeš ga i uživaš jer je i sočan.
Nije Bara lak život imala i već dugo je sama. Kći se udala u
Sloveniju, dosta blizu pa joj dođe svake nedjelje u posjetu.
Volim se ja družit sa našom susjedom Barom. A i rođaci smo,
njen pokojni muž je bio bratić mom tati. Nakon ručka volimo nazdravit čašom
dobroga vina i počastit se kolačima kad ih ima.
Slušam ja njene priče, osjetim njene osjećaje i oćutim njenu
mudrost i prihvaćanje života takvog kakav je i kad mi je teško samo se sjetim
nje.
Uvijek joj neku sitnicu donesem da joj pokažem da mislim na
nju i zahvaljujem Bogu što je imam i što je još tu!