Vidim komadić neba, a kroz njega kao da vidim cijeli
svijet.
Taj osjećaj blaženstva u mom umu i tijelu
Prati nebo pa u tamnom sivilu oblaka tvori svjetlosivo
veliko srce
Iznad cijelog igrališta.
Nevjerovatno, kako u meni tako i na nebu i dok očima
gledam,
Umom ne vjerujem i u trenu slika se promijeni.
Okrenem se za 180 stupnjeva, pesa vodim natrag doma.
Dok pogled i vrat zaostaju za tijelom za 45 stupnjeva, a
um
Kritiku šalje da kako nisam snimila fotku i pomalo tužna
zbog toga,
Obećajem sebi da osjećaj pustit tako lako neću.
I samo što to pomislim, on nestane u trenu.
Al ostane neka ugoda, tek kao sjena u tijelu i ona prva
misao
Da kroz sebe mogu spoznat cijeli svijet.