Jučer sam se opraštala sa imanjem na vikendici, svim
voćkama, orasima, oranicom, grmovima, drvećem i cvijećem.
Suprug je ispustio vodu, orezao suho cvijeće, pograbio
lišće, sve zatvorio i na kraju ja sam još obišla sve ruže, neke odrezala za
vazu za uspomenu, te napravila nekoliko fotki ruža, javora i cijelog prednjeg
dvorišta.
Jedna ruža ove je godine izuzetno lijepo i bogato cvala
velikim mirisnim cvjetovima i u trenutku opraštanja i fotografiranja te
zumiranja same cvjetne glave ruže, unutarnji list se malo zavrnuo i mojim očima
sliku srca pokazao.
Ruža mi svojim jezikom ljubav izrazila. Ja se malo nagnem,
poljubim je, pomirišem i zadržim dah i taj opojno slatkast miris spremim duboko
u mozak. Napravim još jednu fotku držeći šaku kraj nježnih rascvalih latica
čisto za usporedbu veličine, a jednu stapku sa tek rascvalim pupom uzmem za
vazu da mi svojim mirisom i ljepotom razgaljuje srce svaki put kad kraj nje
prođem.
Vazu sam stavila na početak radne ploče u kuhinji i čim
uđem u nju odmah je ugledam, pa kad odložim stvari iz ruku udahnem njen
slatkast miris za dobrodošlicu kući.