Ovaj medo i dalje sam sjedi u fotelji i gleda gdje smo to svi nestali, gdje je ta dlakava Loni, dok drugi su svakodnevno na kratko tu. Ne zna on da Loni svoje zadnje vrijeme broji jer noge su rekle svoje i sape je sve manje u prsima i neda joj da se više penje pa smo otišli u kućno visoko prizemlje da joj olakšamo život u zadnje dane. Nekome bizaran razlog, no za nas je pravi - za našu čistu ljubav, našu Loni sve bi dali.
Tako medo samuje i čeka i to me navelo da stavim na post kako je došao k meni prije 13 mjeseci.
Ovaj medo je samo mene čekao
I svaki dan me iz izloga gledao.
Gledali se mi tako više od tri tjedna,
Dok moje srce jučer nije odlučilo ući unutra.
Knjižara Znanje. Divne knjige, naslovi me mame,
Ali nagradit ću se medom boje iste kao moja Loni.
I zamislite bio je zadnji u toj veličini.
I baš taj iz izloga s kojim sam komunicirala pogledom
I nekim mislima u prolazu tjednima,
Došao je do mojih ruku. Odnesem ga kući i
Mislim što će suprug reći.
Žena podjetinjila pod stare dane.
Smišljajući odgovor u svojoj glavi,
Da ćemo ga imati uskoro kome dati,
Iako još o tome glasa nema zasad.
Očito još nije vrijeme da budemo baka i deda,
Ali ono što je rekao baš mi je pasalo i na dušu dobro sjelo.
Svidio mu se medo na prvu kao i meni i
Rekao da ga podsjeća na Lončicu i pogled i boja.
Divota! Odsad medo kraj mene sjedi dok prepisujem svoje
retke u laptop
I čuva muža kad ga drijemež u subotu preuzme nakon doručka.
Imam ja još jednog medu iz djetinjstva srednjeg. Pravog iz
tog doba ,
Slamnatog i sa živim
očima kojeg oblačim u kćerine opravice i čarapice iz dojenačke dobi,
A danas čuva moju kutiju sa uspomenama.
Eh, sad je dobio novog brata, modernog, iz ovog doba.
Lakog ko perce, perivog i mekog ko pahuljica,
nosivog svuda i
dovoljno velikog za naslonit glavu
dok se odmaraš na trosjedu ili ga zagrliš i maziš
u sekundama pauze dok stvaraš.
Čak mi se misao jedna mota po glavi,
Kad me toliko privukao, mogao bi biti moja maskota
Dok prijateljicama čitam svoja djela u nekom finom ambijentu
Uz čaj ili kavu. Već nas sve vidim u „Velvetu“ okružene
policama
Sa knjigama, diskretnom rasvjetom, tihom glazbom, unutarnjim
blagim
Uzbuđenjem pomiješanim sa radošću druženja i iščekivanju
reakcije na pjesme
I prozu koja liječi, bude terapija opuštanja i vraćanja
sebi!
Ovaj medo bit će maskota i srećonoša i zvat će se „Sreća“, a
ja sam Mirjana i
Nas dvoje pružit ćemo mir i sreću svima koji nas budu
slušali i čitali i u svemu tome uživali!
On je uvertira za pisanje priča i djela za velike i male
čistog srca.