Jučer su kći i zet po drugi put ove godine otišli u Ameriku.
Navečer su došli do nas da se pozdrave prije puta i zaduže nas za neke sitnice.
Skuhala sam finu juhu od narančaste bundeve jer sam znala da će je dragi zet
jesti i ponudila ih još nekim domaćim proizvodima.
Nisam bila previše zabrinuta ni tužna kao prvi puta. Sada
znam da će sve biti u redu i da će vrijeme brzo proći. Samo sam rekla da se
nadam da će pesica biti živa dok se ne vrate na što me kći ukorila. Evo što i
kako sam proživljavala njen prvi duži period odsustva iz mog života:
Kći je otišla u Ameriku na tri tjedna. Radit, upoznat
poslodavca i ekipu. Muž njen je pošao s njom s istim ciljem.
Malo me pritiskalo oko srca kad smo se vraćali sa
pozdrava kući. Ipak je to velika udaljenost-ići preko bare-imam uvjerenje u
glavi. Iako smo mentalno povezane, ja brojim tjedne, al ne i dane.
Još dva tjedna do povratka. Iako sam imala posla prvi
tjedan oko promocije knjige, odlazak na posao i brige oko sve starije pesice,
ovaj tjedan imam natjecanje iz ženske atletike, puno posla oko svega toga, a
bio je i roditeljski sastanak vezan uz odlazak na terensku nastavu u Rim sa
pedesetšest učenika i to već za četiri dana, a ipak me neka lagana tjeskoba duboko
u meni muči i pitam se gledajući lijepe slike i čitajući mailove da li je moja
kći istinski sretna?!
Želim da kroz neko vrijeme riješi svoju dilemu, riješi se
straha oko „toga“ problema i prihvati ono što joj život donese, kao što je
hrabro i do sada u svom mladom životu prošla velike tegobe i uspjela u svemu.
Mogu se samo moliti za nju, drugo ona odrađuje, no kad bi znala da ne mora sama…
kad bi bar vjerovala u duhovna bića i vodiče, mislim da bi njena sreća bila još
bolja i veća.