Moja mama je mislila da ne može sama
A sve je radila sama i u svemu bila sama.
Mislila je ipak je lakše u dvoje
Ima gdje spavati
Ima posao, prijatelje
On se brine za račune
A ona za sve ostalo
Jer on je sagradio kuću i
Kupio auto za njene novce.
Njemu ne treba više.
Kome treba više neka si napravi
Rekao bi on.
I tako pedeset godina, pola stoljeća
Dva paralelna svijeta, svatko na svom putu
Sa dvoje djece željnih roditelja, sreće
Nježnosti,
ljubavi i pažnje.
Nagledali se ružnih i tužnih stvari,
Galame, uvreda, psovki.
Naslušali se dok se nisu razbježali
Svaki na svoju stranu
U svoj novi dom.
Prvo jedan pa drugi.
Ostali starci sami.
Svatko na svom putu
Zajedno, a sami.
Starije dijete nastradalo u saobraćajnoj nesreći
Za vrijeme Domovinskog rata
Noseći odoru časnika Hrvata.
Prije toga nesretno bilo
Jer ga nitko neće zvati „tata“.
Osjećalo se nepotpunim zbog toga
A šogorica ostala sama.
Mlađe dijete bilo borac od malena
Pa boreći se prvo za svoje zdravlje,
Kasnije za radno mjesto,
Za svoj krov nad glavom,
Za svoje dijete, muža,
Zaboravilo na sebe, svoje potrebe.
I dalje boreći se za sve druge
Bliže, dalje i šire
Bliže, dalje i šire
Konačno došlo do sebe
Do djeteta u sebi, do duše,
Do bitka, do mira
Do bitka, do mira
Do djelića vječnosti svoga puta
Bedinajući druge, strpljivo učeći
Od života, drugih, kroz knjige,
Do trena sadašnjeg trenutka.
Imajući uspone i padove,
Dobre i loše dane,
Spoznajući kroz pisanje novi svijet
I dalje se boreći
Za sebe, svoje želje, potrebe,
Svoje vrijeme, svoje nade, svoju ljubav.