Jučer sam vodila učenice na atletsko natjecanje. Dan je bio prohladan sa suncem i povremenim vjetrom.Vrijeme igra veliku ulogu i daje ako je lijepo, osjećaj ugode i izvlači najbolje rezultate iz natjecatelja, a ako je hladno i puše vjetar zna narušiti zdravlje i rezultate te je osjećaj ugode vrlo mali. Imala sam većinom novu ekipu i bilo mi je lijepo upoznavati nove mlade ljude i njihovu međusobnu komunikaciju i pratiti njihove sposobnosti.
Puno truda i vremena sam uložila da skupim petnaestero učenica koje žele nastupiti i natjecati se za školu i pomalo sam se osjećala umorno i istrošeno jer sam cijelo dopodne radila, a popodne bila na natjecanju i pokušala sve snimiti za uspomenu i proučavanje kasnije. Najbolji rezultat bio nam je u bacanju kugle-osvojeno četvrto mjesto od tridesetak škola.
Svi su se trudili i dali najbolje od sebe, ali diploma ovaj put nije bilo. Uvijek govorim đacima da je važno nastupiti i dati najbolje od sebe. No, želim objaviti osvrt i na proljetnu žensku atletiku. Tad dan je zaista bio poseban i to je bilo oproštajno natjecanje od tadašnjih generacija koje su četiri godine sustavno doprinosile promidžbi škole.
24.04.2018.
Tako topao dan na ženskoj atletici srednjih škola grada
Zagreba bio je još samo možda dva puta u zadnjih dvadeset godina (25 stupnjeva
C bez vjetra sa puno sunca).
Ništa nisam previše očekivala jer su tri učenice u zadnji
tren otkazale nastup. Bilo je dosta teško skupiti ekipu i pomalo su mi lađe
potonule. Još se u školi desio trenutak, kao u filmu, neka lekcija opet valjda,
kao ono „nije onako kako izgleda“, ali šta ću se opravdavati. Naradila sam se
ko „sivonja" u ta četiri sata, no netko je u par sekundi nešto vidio i
krivo protumačio pa je ispalo da ništa nisam radila.
Taj osjećaj me onda kao iz zasjede cijelo vrijeme pratio
i mučio mi psihu i um u pozadini svih zbivanja na stadionu. Trebalo je
oprostiti i otpustiti odmah, a ne to u sebi nositi cijeli dan i kvariti divne
trenutke, divne susrete sa dragim kolegama.
Svemir mi
je tada slao tako lijepe događaje da me je prožimalo zadovoljstvo i ponos sa
postignutim rezultatima mojih učenica od prvog do četvrtog razreda. Također je
tome pridonijelo to prekrasno toplo vrijeme, odlazak na sok nakon natjecanja sa
kolegicama prijateljicama (to je već tradicija) te ugodan razgovor s
prijateljicom koja me poslije vozila do tramvaja. Vozeći se prema zapadu,
gledale smo iz auta veliko rumeno sunce koje se spremalo na počinak i tako
veličanstveno obilježilo ovaj dan da je u meni izazvalo zahvalnost za sve
lijepo i potaklo osvještavanje ljubavi na nesvjesnom nivou.
Jedino što sam
cijelo vrijeme tada osjećala i znala bilo je živjeti ovdje i sada uz veliku
zahvalnost na trudu, sportskim rezultatima, osjećaju blaženstva na kraju i
ponosa.