Plivajući u moru prošlo ljeto i osjećajući to divno stanje podržanosti mora i lakoće bivanja, dosta sam se udaljila od obale i prepustila toj gustoći, čas toploj struji, čas malo hladnijoj i u isti mah sjetila sam se kako sam godinama u tom istom moru samo možda nešto manje od kilometra udaljenosti provodila svoje ljetovanje sa roditeljima i bratom.
Žive slike, zvukovi, pejzaž, emocije, mirisi, sve mi se vratilo, sve sam osjetila kao da je sada, a prošlo je oko pedeset godina.
Evo što sam napisala:
Ovo more stvarno sva sjećanja moja ima.
U njemu sam proplivala,
S bratom kad sam veća bila i ronila…
I puno lijepih zajedničkih trenutaka provela.
Danju nakon ručka, igrali bi lovice i skrivača,
A navečer na platou uz odrasle
Slušajući muziku „skidali“ prve plesne korake.
Nije bilo toliko kuća, već samo kućice od lesonita
U borovoj šumi nešto prije Dikla.
Preko ceste magarci su tik do plaže pasli.
Tu smo se igrali lopova i pandura ,
Vrištali i jedan drugog zvali.
S loptom graničara igrali,
Po najvećem suncu vrtili se i ljuljali
Dok nas na ručak ne bi zvali.
U nedjelju na misu s majkom sam išla
Daleko prašnjavim putem u crkvicu na vrh brda malu.
Na pokoji kamen stala, te uz put kupine brala.
Svega se sjećam kao da je sad bilo
Jer isto je more i pogled na Diklo.
Sad je toplina ljeta,
Al i tuga oko srca,
Jer mojih dragih mame,
Tate i brata više nema.