Koja su ovo vremena teška za mene stigla.
Kao na godišnjem sam već dva tjedna, a naradila se gdje
god dođem ko sivonja.
Neću ni nabrajat niti se uspoređivati s drugima,
Al mogla bih reći da sam orden za samo današnji dan
zaslužila, a tek što sam sve preživjela…
No dobro,…
Mi žene jake smo do neba i mogle bi svaka tri romana o
svom životu napisat- rekla bi moja pokojna mama Ana. Jedan o djetinjstvu, jedan
o karijeri, a treći o odnosu sa „jačom“ polovicom. Mislim da bi u svakom bilo
tri nastavka.
No sve prođe pa tako i današnji „teški“ dan. Jutro je
pametnije od noći, pa nakon odmora osvježena, u novi dan ću s novim namjerama
poći.
I evo jutro je svanulo sa suncem i novi dan je polako
nakon lijepo prospavane noći svojim mirnim ritmom krenuo. U glavi stvoreni su
planovi što ću danas raditi, kad ću na plac ići, što za ručak kuhati, veterinaru psa na kontrolu
voditi i ono što me jako veseli, naći pola sata za sebe i na svom dvorištu
okružena lavandom i ružama, na suncu se sunčati i pisati.
To je melem za moju dušu. Sa ležaljke gledati bujanje
grožđa na brajdi, osluškivati povremeno šuštanje vjetra u lišću, biti okružena
tišinom i nadgledana zrelim cvijetom žute ruže koja kao stolna lampa gleda u
tekst koji pišem i ljuljanjem cvjetne glave na vjetru kao da odobrava to što
vidi. Loni me čuva i pazi da tko u dvorište ne uđe, te lavežom poprati sumnjive
prolaznike.
Mojih pola sata sunčanja upravo završlo i odoh istuširati
Loni pa sebe, te dalje krenuti laganim koracima zadovoljno u nove pobjede.
Današnji dan obojan je ružičastim bojama. Jučerašnji je
bio crnosiv. Iako, kao i u svemu, yin i yan je i u njemu. Danas je smrtni dan
mog oca Ivana. Tri godine je prošlo i polako se oporavljam od petogodišnje
brige i njege pokojnih roditelja.
Danas je rođendan mojoj sestrični Ljiljani pa uz srdačnu
čestitku i telefonski razgovor dan ostaje u pozitivi.
Tako malo mi za sreću treba, pomislim i zatvorim nakon
spremanja teksta laptop.