Nisam pisala ništa vezano uz nogomet i svjetsko prvenstvo
od utakmice s Rusijom.
Svi smo budno pratili naše Vatrene, navijali, divili im
se i bili uz njih do zadnje sekunde.
Cijeli svijet je preko njih upoznao našu malu Hrvatsku sa
velikim srcem svog naroda.
Svojom igrom i ponašanjem igrači su zajedno sa svojim
izbornikom Zlatkom Dalićem, zlatnim Zlatkom kako su ga prozvali novinari,
pakazali cijelom svijetu da trud, upornost, čast, zajedništvo, entuzijazam i
ljubav brzinom vatre rastu u predivnu povezanost u jedinstvenoj pozitivi svih
Hrvata.
I zato Vam Vatreni
VELIKO HVALA!
Digli smo se iz pepela, emocije su sa svakom utakmicom
samo rasle, i mi smo kao narod koji je mnogo puta pokazao koliko je velik kad
treba nekome pomoći i koliko smo darežljivi, velikodušni i brzi u prikupljanju
financijskih sredstava i inih pomoći u potrebi djece i mnogih drugih slučajeva,
sada smo nadmašili sve, sami sebe, zadivili cijeli svijet svojim dočekom naših
srebrnih vatrenih nogometaša.
Spontano, na svim
razinama, kako često znam reći da smo povezani nevidljivim nitima, tako smo se
penjali emocionalno, pozitivno vibrirali, lagano, smireno kao izjave našeg
izbornika koje su nas duboko dotakle i koji je sa zahvalnošću, poniznošću i
vjerom pratio, usmjeravao i vodio naše igrače. Ta zahvalnost i poniznost bilo
je prvo što sam primjetila kao nešto drugačije od onoga što se u medijima inače
provlačilo do sada.
Ta kap, ta pozitivna različitost u odnosu na dosadašnje
izjave bila je dovoljna da se osvijesti duh i da se kao putem DNK prenese na
sve, probudi od pojedinca do pojedinca do svih ljudi i da taj pozitivan duh sve
obuzme u vjeri i podršci u naše Vatrene.
Istovremeno, to se događalo i u srcima svih Vatrenih na
terenu, a što smo mogli vidjeti najviše u igri i ponašanju Mandžukića kada je
zabio gol nakon upornog pretrčavanja sam samcat do protivničkog gola i napravio
nešto što nitko nikad nije. Njegova upornost i volja urodili su jednim
neočekivanim posebnim golom. Oduševljenju i čuđenju nije bilo kraja. Poanta je
ne odustati jer nije kraj kad drugi misle da je gotovo, nego kad Mandžukić
zabije neočekivani gol nadmudrivši protivničkog golmana.
I tu se u toj akciji također krila skrivena poruka - upornost, volja, htijenje i hrabrost. Naravno
ne oduševljenje svih Hrvata. Tokom ove utakmice cijeli svijet je navijao za
naše igrače. Tako npr. u Filadelfiji gdje je prijatelj Stanko (tata mog kumčeta
sportaša veslača – Leona) gledao u jednom pubu prijenos utakmice i svi su
polako počeli navijati sve više za Hrvatsku. I Amerikanci i Englezi koji su se
zatekli tamo. Bili smo i prije ponosni, ali i samozatajni.
Sada smo došli do točke kada se cijeli svijet divi, a naš
ponos se digao do neba. I treba, sve smo zaslužili i svima pokazali tko smo i
što smo. Nogometaši su nam kroz igru pokazali da se sve može ako se srcem želi,
a mi da smo u stvari veliki narod koji je još jednom svijetu dokazao i pokazao
koliko smo vrijedni na mnogim poljima, kako sportskim, tako i znanstvenim,
istraživačkim, kulturnim, umjetničkim, humanitarnim i sl.
I tako, Francuzi su pobjednici na Svjetskom prvenstvu, a
Hrvati su drugi i naša zlatna srca kucaju zajedno u slozi, povezanosti,
zajedništvu i ponosu diljem cijelog svijeta. Mislim da smo prošli neku mračnu
fazu i da je ovo svjetsko prvenstvo u nogometu bilo prekretnica u svijesti svih
Hrvata.
Pozitiva i ponos Hrvata može samo dalje rasti i vjerujem
da će se odraziti na cjelokupnu gospodarskopolitičku situaciju. Više nitko ne
gleda istim očima. Zraka svjetlosti rasplinula je tamu i oslobodila pozitivan
duh dugo zarobljen u njoj.
Živjeli, sretni bili, pozitivno razmišljali, gledali,
ljubavlju surađivali, dobromu se nadali i sve vidjeli!