Došla sam mu danas oko pola jedanaest i iz debelog hlada,
u prirodnoj kućici od grmlja, starog drveća i bršljana, gledam ga kako svakih
sedam sekundi valove valja.
Plavi se i sa galebovima u niskom letu nešto došaptava. Gostoljubivo
jedrilice i raznorazne brodove ugošćava. Njihovim brzim prolaskom razne sudbine
iščitava i valovima ih dalje prenosi do morskog žala gdje ih uz šum bijele
pjenice strpljivom kamenju prepričava. Neki puta se žuri da sve stigne reći pa
od mnoštva priča, muziku morsku isporuči.
Lijepu, nježnu, umirujuću, po Fibonačijevom kodu u skladu
sa okolnom prirodom, šumom vjetra i pravilnim ritmom zrikavaca iz borove šume. Naravno,
ima tu ljudi, djece i pasa, sve je u nekom skladu i miru.
Plavi se i zeleni more u daljini. Granica mu otok Ugljan
i ova plaža na Puntamiki gdje ga slušam, gledam, plivam, kušam i uživam u
njemu.
Šume nježno valići, plove motorni brodići, cvrčci pjevaju
odu vrućem ljetu u svom kratkom životu i svi pričaju svoju životnu priču.
Sivobijela, tirkizna, plava, šumovito zelena,
magličastosiva i nebeskoplava – to su boje mog vidnog polja u kojima uživam danas oko podne.
Uživam,
Uživam uz šum mora…