Bila sam u petak na humanitarnom snimanju Udruge za
promicanje prava pacijenata oboljelih od melanoma.
Otišla sam taksijem do iznajmljenog studija. Zrinka me
dočekala nakon poziva pred ulazom, uvela unutra, upoznala sa fotografom Krumeom
i s Anom- koordinatoricom procesa snimanja.
Dobila sam bijelu potkošulju i malo sjela da se udomaćim.
Oko mene sve mlade djevojke, jedno malo dijete i jedan
djeda. Nisam najstarija-pomislim i odagnam nelagodu. Malo produbim disanje i
svjesno se opustim. Oprane kose, decentno našminkana, lijepo obučena, osjećam
se dobro nakon dužeg vremena. I pogledom guštam.
Vrijeme je stalo.
Vizažistica šminka mladu djevojku, fotograf snima, Ana
koordinira, nosi papire na potpisivanje izjave, pazi na vrijeme, Zrinka
telefonira, rješava nastale probleme. Sa svakim malo popriča i s lakoćom sve
obavlja.
Studio minimalistički i lijepo uređen i ja ga malo za
uspomenu pofotkala i sebe usput i sve druge.
Ponijela sam čokolade, bombone i vodu za svaki slučaj. No ništa mi ne treba i baš se dobro osjećam. Gledam te cure kako se namještaju, zauzimaju poze i mislim što i kako ću ja?
Ponijela sam čokolade, bombone i vodu za svaki slučaj. No ništa mi ne treba i baš se dobro osjećam. Gledam te cure kako se namještaju, zauzimaju poze i mislim što i kako ću ja?
Al nikud mi se ne žuri -
pa smislit ću već nešto. Malo popričam s djedom, dođe Zrinka i pokaže mi
slike od dana prije. Tetovirani sportaš s malom bebom koja je baš „bljucnula“ –
prekrasna fotka. Snaga i bespomoćnost, životna slika. Od slika napravit će se
kalendar posvećen djevojci Emma Betts koje je umrla od melanoma prošle godine i
zvat će se Love Emma.
Zrinka sve osmislila. Atmosfera baš
ugodna. Nakon nekog vremena stigle još dvije profesionalne vizažistice koje su
ubrzale sve i za čas sam došla na red za šminkanje.
Petra me našminkala u desetak minuta i iz minute u minutu ja sam se preobrazila u
drugu ženu-ljepoticu. Toliko šminke, a prirodan izgled-prava umjetnost.
Okinula par selfija mobitelom i poslala par fotki
prijateljici. Komentari pozitivni. Slikala interijer i malo druge. Uhvatila Zrinku
kako ju Monika šminka. I bez šminke ona je jako lijepa. Kad je većina bila gotova, krenula i
ja na točku za snimanje. Malo držala naočale, pa papir sa slovom, pa se slikala
sa kišobranom. Baš je bilo fora i moja kosa bila je sjajna i svjetla i dopala
se fotografu. Brzo je bilo gotovo i za prvi puta ja sam bila zadovoljna.
Kad su svi završili i otišli, Ana, Zrinka i ja malo smo
se zanijele, otkačile i slikajući se u triu,
duu, dobro se zabavile. Bilo je tu puno smijeha, poza,
izraza lica i pojedenih šećernih bombona.
Mi na fotkama sretne, lijepe i mlađe no što jesmo. Sve tri
dale si oduška, bile ono što jesmo-sretno dijete u sadašnjem trenutku. Sretnim fotkama
završio četiri mjeseca dug humanitarni projekt o važnosti i svjesnosti
opasnosti od melanoma.
Na snimanju je bilo lijepo, ugodno i zabavno. I kod mene
se prekinuo niz dana obilježenih lošim osjećanjem. Počelo neko blaženstvo koje
se nastavilo i drugog dana.
Val za valom, dan za danom, u potrazi za dobrim osjećajem…život
piše romane…